Uz zvuke truba vojvoda Vuk paradnim maršom odreda odao poslednju poštu izginulim borcima na Kajmak?alanu
Juriš je otpočeo 2. oktobra posle 17 časova, i evo kako ga opisuje već ranije pomenuti učesnik: „U momentu kada se kroz gustu maglu počeše nazirati bodljikave žice, prosu se formalan grad od puščanih i mitraljeskih zrna na viteškog napadača. Pade prva lesa, iskrvavljenih dobrovoljačkih telesa, ali to ne mogade zbuniti pobednike sa Kajmakčalana. Gazeći preko leševa palih drugova, četnici se svom silinom sručiše na bodljikave žice i počeše ih kidati golim rukama. Prasak mnogobrojnih bombi, koje protivnik sruči na glavu kuražnog napadača, napravi pravu pustoš u redovima odreda.
OKITIŠE se prvi redovi žica mučeničkim leševima najglasovitijih junaka odreda. No dobrovoljci, podsticani ličnim primerom svojih starešina i dalje besno navaljuju, razdirući svoje grudi na iskrvavljenim žicama... Obostrane bombe i dalje vrše svoj krvavi posao. I dalje se prosipa olovni grad puščanih zrna na dobrovoljce. Raskrvavljenu zemlju sve više boji njihova vrela krv, mada je već jasno da nema nikakvog izgleda na uspeh. Posle krvavog komešanja od nekih pola časa, lagano, kao lopov, spušta se noć na sure hridine kajmakčalanskog masiva i prekida dalje krvoproliće.“
Napad je bio neuspešan, i gubici odreda bili su veliki: oko 180 mrtvih i 250 ranjenih, od kojih 11 oficira. Trećina odreda je bila van stroja. Bilo ih je više koji su pogođeni u momentu kada su se prihvatili žica, tako i ostali stegnuvši čvrsto svojim mrtvačkim rukama pokidane žice. Na poslednjem redu žica preko kojih se odmah ulazi u bugarske rovove, ležao je leš komandira 1. čete 2. bataljona, poručnika Vojislava Otaševića, a nešto dalje od njega leš komandira 1. čete 1. bataljona, kapetana Dobrice Tankosića, obojice rodom iz Šumadije. Svuda oko leševa razbacana je krvava oprema, što je sve zajedno predstavljalo najstrašniju sliku ratničke pustoši.
U toku noći, zbog pretrpljenih gubitaka, neprijatelj je bio prinuđen da se povuče sa položaja Siva stena i Starkov grob i da posedne nove, na levoj obali Crne reke. Time su i borbe odreda na Kajmakčalanu bile završene.
DA BI SE odužio senima palih svojih drugova vojvoda Vuk je pored njihovih mrtvih tela proveo odred paradnim maršem, i uz zvuke truba izvršio poslednji pozdrav.
„Uznemiren oštrim zvucima truba i jasnim komandama, jedan teški ranjenik, za kojeg se mislilo da je mrtav, osvestio se za momenat, trgao se, s mukom podigao umornu glavu i uplašeno pogledao oko sebe. Videvši Vuka na čelu odreda, zbunio se za trenutak, ali se odmah zatim pribrao i pokušao da svoju iznemoglu ruku podigne radi pozdrava, no nije mogao. Srušio se ponovo i kad su mu pritrčali dvojica, koji su mu bili najbliži, da ga prihvate, bio je već u mrtvačkom ropcu.
Strogi i uvek hladnokrvni vojvoda Vuk, bio je ovim prizorom toliko dirnut, da nije mogao da spreči potok suza, koji zali njegovo, uvek ozbiljno, kao u mramoru uklesano ratničko lice“.
Pad Kajmakčalana bio je težak gubitak za Bugare, koji su polagali veliku nadu u njegovu odbranu, a pretrpeli su i velike gubitke. To je imalo odraza na moral i bugarske i srpske vojske. Povećano je samopouzdanje i odlučnost srpskog vojnika u konačnu pobedu, a isto tako stvoreni su i povoljni uslovi za saveznika i kod neprijatelja.
(Nastaviće se)