Jao, pogibe nam komandant, zakukao je ordonans Luka, a mesto gde je vojvoda pao nazvano Crni kamen
POSLE osvajanja Kajmakčalana (3. oktobra - 16. novembra 1916.) Dobrovoljački odred je bio veoma iscrpljen, ali je i bez značajnije popune nastavio dalja dejstva u sastavu Drinske divizije, goneći Bugare u stopu. Vodeći svakodnevno borbe sa neprijateljem, odred je morao svaki pedalj oslobođenog terena da plati novim i sve većim žrtvama. Tako je, u nastupanju, 16. novembra izbio pred Gruniški vis. Taj položaj Bugari su blagovremeno zaposeli i pripremili za odbranu. Po svojoj prirodi položaj je bio teško pristupačan, kamenit i dobro zaštićen žičanim preprekama. Glavna linija odbrane bila je na samom visu, a ispred nje iskopano je nekoliko linija rovova.
U prvom naletu, odred je 16. novembra zauzeo prve neprijateljske rovove, ali dalje se nije moglo ići usled nedostatka artiljerijske municije, zamora ljudi i uporne odbrane Bugara. Napad je nastavljen tek 19. novembra, ali je i pored svega preduzetog slabo napredovao. Jak otpor Bugara, sa čestim protivnapadima i teški vremenski i zemljišni uslovi učinili su svoje. Napad je morao biti ponovljen 21. i 22. novembra, ali ni ovoga puta nije dao željene rezultate.
Narednih dana, od 23. do 26. novembra, usled loših vremenskih prilika, na celom frontu je vladalo zatišje. To je neprijatelj iskoristio za dodatno utvrđivanje položaja, snabdevanje i odmor. Sve je to Dobrovoljački odred morao da plati novim žrtvama nastavljanjem napada na Gruniški vis, 28. i 29. novembra. Ovog puta težište napada je bilo ka Crnoj čuki, koja je u teškim borbama zauzeta.
U SVIM narednim borbama borci Dobrovoljačkog odreda vojvode Vuka ponovo su pokazali izuzetnu hrabrost i požrtvovanje. Komandant 3. armije u izveštaju Vrhovnoj komandi naglašava: „Borbe koje su vodili Dobrovoljački odred, 4. puk i delovi 6. puka služe na čast tim jedinicama. Naročito se istakao Dobrovoljački odred.“
*
Najteži dan za ratnike Dobrovoljačkog odreda od njegovog formiranja bio je 29. novembar. Na Gruništu, važnom taktičkom potezu Kajmakčalanskog visa, već danima se vode žestoke borbe. Ko ovlada tim delom ratišta ima otvorena vrata za dalja strategijska napredovanja.
Na liticama planinskih gromada, pored kojih se zmijasto provlači Crna reka, načičkani su rovovi srpskih dobrovoljaca predvođeni iskusnim komandantom vojvodom Vukom. Nasuprot njih su jake utvrde bugarskih boraca koji bi da slome napad hrabrih oslobodilaca. Bačene bombe uzajamno se vraćaju, čuju se dozivanje, psovke i prepirke i jednih i drugih, ali niko ne popušta, kao da imaju nameru da na tom kršu svi izginu.
Svuda se oseća miris krvi i zadah trulog ljudskog mesa. Na sve strane su isprevrtana ljudska tela, razbacana krvava vojnička sprema i polomljeno vojničko oružje. Gruniški vis još odoleva, traži veću, možda i najveću žrtvu do sada, da bi konačno pao u ruke oslobodilaca.
Već nekoliko dana smenjuju se juriši i jednih i drugih. Nemilice se gine, ali niko ne uzmiče. Vukovi dobrovoljci kao besni risovi napadaju.
OSVANUO je 29. novembar 1916. godine. Dan oblačan i s vremena na vreme maglovit. Bugari od ranog jutra napadaju. Dobrovoljci žestoko uzvraćaju. Oko 14 časova jedna Vukova četa u kojoj su se posebno isticali komandantov ordonans Luka Stanković, i Dragutin Jovanović - vojvoda Lune, naglo je popustila. Vuk je to uočio i da bi ojačao moral boraca, staje na čelo čete. Vodi je u juriš, podilazeći pod samo stenje, na kojem su bili načičkani bugarski vojnici. Zlom sudbinom odnekud je doletelo parče granate i pogodilo vojvodu Vuka u desnu ruku. On se na to ne osvrće, već munjevitom brzinom prebacuje pušku u levu ruku i grabi napred. Krv curi, ali on odbija da se skloni i bude previjen.
Vojvoda Vuk hita da ovlada položajem po svaku cenu. U punom zamahu ka tom cilju, trajno ga zaustavlja hitac ispaljen sa visoke stene. Vuk pada na ruke svojih saboraca, koji ga hitro izvlače u zaklon da ne bi pao u ruke neprijatelju.
Očajnički krik starog dobrovoljca, dugogodišnjeg Vukovog ordonansa čika Luke: „Jao pogibe mi komandant", oglasio je celom odredu da je veliko rodoljubivo srce legendarnog vojvode prestalo da kuca, na veliku nesreću porobljene Srbije i na opštu radost njenih neprijatelja. Mesto na kojem je poginuo „vojvoda nad vojvodama" zove se Crni kamen.
(Nastaviće se)