Zajedno protiv crvenih

03. 11. 2006. u 00:00

Šta sadrži dogovor Milana Nedi?a i Draže Mihailovi?a u pet ta?aka? Ra?i? se obratio Jovanovi?u prete?im tonom: Ti imaš da dovedeš Nedi?a, jer mi to tražimo

     Pišu: Veljko Lalić, Uglješa Balšić      DRAGI Jovanović je bio ubeđen da Nemci nisu znali za Nedićev odlazak kod Draže Mihailovića. On isledniku Ozne priča kako je nekoliko dana kasnije pozvao Nojbahera da ga pita za sastanak, a zatim mu i sam odgovorio: ”Dobro, dobro, ne trebam ništa, znam sve detalje od Nedića.”
     Na suđenju Draži Mihailoviću i ostalima, kao i islednicima Ozne ranije, Dragi Jovanović je do detalja opisao susret dvojice generala, i kako je do njega došlo.
     - U avgustu me pozavo Kalabić da dođem u Selters, kod Mladenovca. Sastali smo se i rekao mi je da se vidimo sutra u Topoli, jer ima važnih stvari da razgovara s Račićem i Nedićem. U Topoli ih nisam našao, pa sam se odvezao u Aranđelovac, gde je u jednoj kafani bio pun autobus četnika. Ušao sam i video Neška Nedića, Kalabića i Račića. Razgovor je počeo Račić: ”Mi smo uvereni u vaše prijateljstvo i pozvali smo vas da svršimo narodni posao. Jeste li u stanju da organizujete sastanak Milana Nedića s Dražom. Nastupila su teška vremena, moramo da radimo zajedno.” Rekao sam da mogu i pitao da li Draža zna o tome.
     Odgovoreno mu je s jednom pozom Račića: “Srpski oficiri kada nešto kažu, oni to i izvrše. Ti imaš da dovedeš Nedića, jer mi to tražimo.” Jovanović je kazao da mora da se vidi s Nedićem, ali je četnički komandant nastavio istim tonom: “Nemamo vremena. Sutra do 10 očekujemo odgovor."
     DRAGI odlazi kod predsednika vlade. “Gospodine Nediću, vi ste me sumnjičili za veze s organizacijom Draže Mihailovića. Evo, došao sam da vam kažem da sam zamoljen da vas pitam da li hoćete da odete na sastanak s Mihailovićem?”
     “Dabome da hoću”, odgovorio je Nedić.
     U petak su pozvali Jovanovića telefonom iz Kosjerića (Gestapo prisluškivao razgovor, koji smo objavili u prošlom nastavku). Jovanović odlazi po Nedića, i kaže: “Gospodine Nediću, sada je momenat da idemo.”
     - Njemu je izgledalo isuviše riskantno da pođe sam sa mnom bez pratnje, ali sam mu rekao: “Nemojte da se plašite. Tako je dogovoreno.” Pozvali smo generala Damjanovića i krenuli. U prvim kolima bio sam s mojim pratiocem, u drugim Nedić, pa smo preko Obrenovca i Valjeva stigli u Ražanu oko 20 časova - prisećao se Dragi Jovanović.
     Tu ih je sačekao komandant mesta i pozvao u njegovu kuću, preko puta pošte. Unutra su bili Kalabić, Neško Nedić i Račić. Pozdravili su Nedića i otišli. Dva i po časa kasnije stigli su i pozvali nas da krenemo. Na jedan kilometar prema Ljigu naišli su na mitraljez na putu, izašli i krenuli u malu seosku kuću. Na vratima ih je čekao Draža Mihailović.
     Nedić je rekao Draži: “Mnogo smo se promenili i ostarili”, a on je uzvratio: “I vi ste se mnogo promenili.” Damjanović se pozdravio s Dražom kao sa starim drugom. Ja sam mu se predstavio - ispričao je u ćeliji Ozne Dragi Jovanović. Na sudu je, pak, rekao da je to bio jedan hladni razgovor u kome je Mihailović ponavljao samo: “Oružje, oružje, municiju, municiju”.
     Islednicima Ozne pričao je do detalja. Počevši od toga ko je gde seo: Nedić, Mihailović, Damjanović, Račić, Kalabić, dvojica oficira iz Dražine pratnje, pukovnik Baletić i potpukovnik Lalatović (ova dva imena podvučena u izvodu sa saslušanja) i Jovanović.
     - Kako su tekli razgovori Nedića i Draže Mihailovića? - pita ga islednik Ozne.
     - Draža se obratio Nediću i rekao: “Izvol'te.” Na to je Nedić uglavnom rekao: “Nastala su vrlo ozbiljna vremena, komunisti opet počinju da pritiskaju sa svih strana. Nemci nemaju dovoljno snaga i ne suprotstavljaju im se. Naše nacionalne snage razdvojene ne daju dovoljno rezultata. Došao sam da vam predložim da brzo i efikasno ujedinjeni spasemo Srpstvo i Srbiju od crvene nemani.”
     Draža je na sve to kratko rekao: “Potpuno sam saglasan s vama, samo glavni faktor nedostaje, a to je sada oružje, oružje, municija, municija. To je ono što je danas nama najglavnije. Ljudstva imam, ali mi to nedostaje, a bogami i odeća. Šta vi možete u tom pogledu da nam pružite? Sa svoje strane reći ću vam da 50.000 pušaka ne bi bilo mnogo s obzirom na to koliko imam ljudstva.”
     JEDAN od prisutnih oficira dobacio je: “I više, i više.”
     Nedić je uzeo reč i kazao: “Zbog toga sam i došao ovde što sam voljan, moja vlada i ja, svim silama da pomognemo.”
     Kakav je sporazum postignut, odnosno ugovor između Nedića i Mihailovića?
     - Ništa nije pisano, niti pravljeno kao ugovor, već je Nedić u pet tačaka formulisao sporazum koji je Draža Mihailović prihvatio.
     1. Vlada stavlja odmah mesečno na raspoloženje generalu Mihailoviću sto miliona dinara s tim da prestane pljačkanje državnih pošti i slično.
     2. General Nedić preuzima na sebe da kod Nemaca izdejstvuje odmah 30.000 pušaka, tri miliona puščanih i mitraljeskih metaka, 500 puškomitraljeza i 500 bacača granata.
     3. General Mihailović garantuje Nediću, a ovaj preuzima obavezu pred Nemcima, da se ovo oružje neće upotrebiti protiv Nemaca.
     4. Nedić i vlada su voljni, ukoliko okupator dozvoli, da se i sve oružane formacije vlade, radi kordinirane akcije protiv komunista, stave pod komandu Draže Mihailovića.
     5. Vlada je voljna, ukoliko dobavi, da odmah stavi na raspoloženje i neodređeni broj uniformi i obuće.
     
PLAN ZAUZIMANJA GRADOVA
JESTE li se još koji put videli s Dražom Mihailovićem?
- Jesam, još jednom. Krajem avgusta, 26. ili 27. javio sam se Kalabiću da mu saopštim važne stvari o povlačenju Nemaca sa Balkana. Kalabić mi je rekao: “Ovo je tako važna stvar da moraš da ideš kod Čiče.”
Rekao mi je da dođem u Gornju Šatonju. Preko Rudnika smo krenuli u Gornji Milanovac i Pranjane, gde smo stigli oko četiri časa po podne. Otišli smo do jednog vinograda. Kalabić je krenuo kod Draže, ali se vratio kroz petnaest minuta i rekao: “Hajdemo u Pranjane da večeramo, jer je nezgodno da sad idemo kod Čiče, pošto se kod njega nalazi - ovo ime sam tada prvi put čuo - Mek Dauel”.
U jednoj kućici kod škole smo večerali, i posle osam uveče ponovo se vratili gore. Nama u susret izašao je Mihailović s pukovnikom Baletićem, Lalatovićem i još nekim mlađim oficirima. Pitao je gde ćemo da razgovaramo, pa dodao: “Možemo ovde u šljiviku.” Popeli smo se Mihailović i ja, Baletić i Lalatović, a ostali su se povukli.
Rekao sam da sam došao da mu izložim da su Nemci doneli odluku da definitivno napuste Srbiju, on me pitao koliko imaju divizija. Rekao sam sedam-osam, od kojih su dve opkoljene, da se povlače iz Grčke, i samoinicijativno sam rekao Mihailoviću da smatram da je sada vreme da se zauzmu gradovi - jedan po jedan - i na taj način omogući uvođenje vlasti vrhovne državne uprave, koja će do dolaska vlade voditi poslove.
Mihailović me saslušao pažljivo, a kada sam mu rekao da Bugare treba razoružati, on je kategorički odbio.
A u pogledu zauzimanja gradova, šta je rekao?
- “Ja to da uzmem, pa komunistima da se predam.”
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije