Egzekucije narodnih neprijatelja vršene su u potaji, uglavnom no?u. U oslobo?enom Beogradu prebukirani zatvori. Intenzitet represija poja?an posle diverzije kod Šarene ?uprije, novembra 1944.
MEĐU prvima su uhapšeni i streljani Raka kafedžija, čija je kafana u Radničkoj ulici, navodno, bila zborno mesto ravnogoraca, opštinski pisari T. Stojković i M. Vojinović i bivši oficir jugoslovenske vojske, solunac M. Lučić (kojem je i ćerka zatvarana). Milana Đurđića, trgovca iz Požeške ulice, pronašao je mrtvog dr. G. Vukčević u Košutnjaku tako što je video da jedna ruka viri iz zemlje. Malo je otkopao, gurnuo leš i prepoznao Đurđića, ali ga je ponovo zakopao bojeći se represalija.
Miloša Pavlovića, po pričanju njegove sestričine Jelene Anđelić-Lazić, odvela je patrola OZN-e iz njegove vile u Rakovici, zajedno sa ženom Irenom i nekoliko desetina lica. Videla ga je nakratko ispred zatvora, a iz podruma fabrike "Rakovica" potom su odvođeni negde prema Kijevu. Vezani su žicom, streljani i zakopani u Markovoj šumi, ispod Belog dvora u blizini Košutnjaka. Jelenina majka je to saznala i otišla na lice mesta, više puta bezuspešno pokušavajući da otkopa leš svoga brata.
U OSLOBOĐENOM Beogradu s obzirom na veliki broj uhapšenih ubrzo je ponestalo zatvorskih kapaciteta. Osim u prepunoj "Glavnjači" (na mestu današnjeg PMF-a), usled nedostatka prostora, OZN-a je uhapšene držala i saslušavala po podrumima raznih zgrada i vila: u Upravi grada (ugao Obilićevog i Topličinog venca), Zmaj-Jovinoj ulici, Krsmanovićevoj zgradi u Šafarikovoj ulici, Čika-Ljubinoj, Baba-Višnjinoj, Đušinoj, Vladete Kovačevića na Senjaku, podrumima fabrike "Rakovica" i drugim mestima širom grada. Saslušanja su vršena i u privatnim stanovima, dok su ćelije pravljene od podrumskih prostorija, tavana i devojačkih soba. Takvih mesta je, prema svedocima, u svakoj od beogradskih opština bilo više desetina.
Egzekucija narodnih neprijatelja (prema izjavi Trešnjića, ali i drugih svedoka) vršena je uglavnom noću i u potaji, na više mesta širom grada. Kao najveća stratišta pominju se: Ambasada Turske - gde su streljana pretežno uniformisana lica, Belimarkovićev voćnjak (gde su iskorišćene nemačke benzinske jame a potom su rake kopali zarobljenici, pretežno Italijani), Banjička šuma, Košutnjak (oko nemačkog groblja), Lisičji potok - možda najveće od svih, na mestu gde je nekad bio majdan za vađenje granita, kod stadiona "Grafičar", park Manjež, park Tašmajdan, kod Hale "Pionir", kod kule Nebojša, Veliko ratno ostrvo, Ada ciganlija, stadion FK "Obilić", Rakovica, letnja pozornica "Topčider", Jajinci, Železnička kolonija, Šarena ćuprija, teren ispod Avale i druga. Korišćeni su ponegde i nemački odbrambeni rovovi kao masovne grobnice. Prema priči starijih Beograđana još dugo su se, posle ovih tragičnih meseci, mogli videti ljudi sa ašovima koji su prekopavali Lisičji potok u potrazi za grobovima svojih najbližih.
O OVOME Momčilo Stanojević iz Šapca koji je kao robijaš učestvovao u uklanjanju žrtava kaže: - Zarobljenici su svakodnevno izlazili da nešto rade. Meni je, odmah po dolasku, nekoliko dana uzastopce zapadalo da idem sa grupom duž desne obale Save, oko Makiša i da smeštam kamare leševa u vodu. Ja sam odvlačeći ih bliže matici, da ih odnese, mislio da su to Nemci napravili. Međutim ubrzo me je šofer razuverio: "Sve su to Beograđani, momče. Ovi su ih pobili u oktobru!"
Slično iskustvo imao je i Stanko Košarić, ćurčijski šegrt, rodom iz Požarevca, koji je uhapšen 22. X 1944. na Slaviji, i određen u radni bataljon na Banjicu, da "sahanjuje one koje Nemci nisu pokopali a dovozili su ih iz raznih delova grada. Međutim, mene je bunilo to što se svake noći u logoru mnogo puca. Jednom, dok smo radili izdvojeno, rođeni Beograđanin Miroslav Marković, procedi: - Ovo su ti sve Beograđani. Ubrzano ih, svake noći, bez ikakvog suđenja likvidiraju." Potom je raspoređen kao čuvar u Komandu grada (Obilićev venac), gde je pazio na dvadesetak ćelija sa devojkama koje su "svake noći nekud odvođene". Tu je prepoznao i svoju prvu beogradsku ljubav, kći njegovog gazde ćurčije, koja mu se sa suzama poverila da je primoravaju na prostituciju: "Moram, Stane, oca su mi uhapsili, bio je na nekom spisku darodavaca Demokratskoj stranci. Ne znam šta će biti s njim, ne smem da zabrljam". Više je potom nije video.
Zajedno sa OZN-om na ovom poslu, u početku, radio je i NKVD-e, koji je svoju pažnju usmerio na hvatanje najvažnijih ličnosti u okupatorskoj obaveštajnoj službi i obaveštajnoj službi Draže Mihailovića (kao što je hapšenje šefa obaveštajne službe Avalskog korpusa). Prema proceni oficira OZN-e majora Trešnjića, aktivnog učesnika, u "divljem čišćenju" radi se o blizu 10.000 streljanih lica samo u Beogradu, od kojih veliki broj zaista nevinih, kojima je OZN-a u ovom periodu bila i "sudija i tužilac". Intenzitet represije je naročito povećan posle diverzije kod Šarene ćuprije, novembra 1944, u kojoj su ubijena petorica pripadnika službe bezbednosti.
(Nastaviće se)