Surove presude bile su u funkciji zaštite partizanskog morala, jer se streljalo i za ukradenu jabuku. Takve optužbe bile su zgodan instrument za eliminaciju politi?kih protivnika. Tragika Branka Popovi?a, arhitekte i uglednog slikara izme?u dva rata
DRAKONSKE kazne su imale, pre svega, propagandnu svrhu zastrašivanja i disciplinovanja, a bile su i osnov za priču o partizanskom moralu "jer se streljalo i za jednu ukradenu jabuku“. Ovakve optužbe, kao i one za kolaboraciju, bile su istovremeno zgodan instrument za eliminaciju protivnika. U to vreme su se mogle lako prišiti i svakome ko nije baš mirisao novu vlast, a nije mu se mogla lako prigovoriti saradnja sa okupatorom.
Objavljeni spiskovi građana sadrže tek delić žrtava revolucionarnog terora u Beogradu, dok je mnogo veći broj onih kojim se za presudu i grob ne zna, niti su njihove porodice o tome ikad zvanično obaveštene. Presude i obrazloženja sa suđenja su šturi i jednolični. Zapisnici sa saslušanja iz ovog perioda uglavnom ne postoje, a u ono malo pronađenih, optuženi se brane u svojim izjavama na sličan način (pa se uvek može sumnjati u njihovu izvornost).
Ministar Risto Jojić, u izjavi sa saslušanja 30. oktobra 1944. kaže: „... Krajem aprila meseca pozvao me je M. Aćimović, i izneo mi šta Nemci nude i traže, pa mi je rekao da se mora obrazovati civilna uprava, ako se civilna uprava ne obrazuje oni - Nemci neće se mnogo baktati sa našim stvarima, već će podeliti Srbiju između Mađarske, Bugarske i Hrvatske i tako rešiti stvar... Ostavka mi je uvažena 8. jula 1941. kad sam prestao biti komesar za prosvetu, na kom sam položaju do tada bio. Ostavku sam podneo zbog toga što kad je Rusija bila napadnuta od Nemačke, već je u zemlji počelo vrenje i pokret, pa sam predviđao da će neminovno doći do sukoba između postojećih vlasti i naroda. Istina je da sam u avgustu mesecu potpisao 'Apel' koji je osudio Narodnooslobodilačku borbu. 'Apel' sam potpisao iz slabosti jer sam se bojao odreći potpis kad su me ponudili da ga dam i pozvali kod Aćimovića u kabinet da tamo dam potpis... Dražinom pokretu nisam pripadao niti sam sa njegovim ljudima imao nekakvu vezu iako su me nagovarali...“ Interesantno je da je u arhivi Specijalne policije grada Beograda Jojić označen kao „...anglofil i demokrata blizak komunistima“.
I DRUGI ministri, R. Veselinović, ministar poljoprivrede, Janković Momčilo, ministar pravde, Đorđević Dušan, ministar finansija, na saslušanju tvrde da su ušli u vladu iz patriotskih razloga i očuvanja kakvih-takvih pozicija zemlje, negirajući ličnu kolaboraciju sa Nemcima i pomoć Draži Mihailoviću.
Janković Momčilo, ministar pravde u Aćimovićevoj, pa onda bez portfelja u Nedićevoj vladi, čak kaže: „Ostavku sam dao 5. oktobra 1941. zbog toga što su Nemci bili naglasili kaznenu ekspediciju u Srbiji. Nedićev rad smatram za izdaju, no to od momenta kad su Nemci naglasili kaznenu ekspediciju za Srbiju a on i dalje ostao u upravi... čak je dao izjavu u štampi, da će srpski narod ići rame uz rame sa Nemcima u velikoj borbi za Evropu. Svoju izjavu je potvrdio jer je otišao sa Nemcima. Tačno je da sam ja u 1941. godini avgusta meseca potpisao jedan apel koji je bio uperen protiv komunista kao nosilaca otpora. Ovo sam učinio u nadi da će se izbeći kaznena ekspedicija.“ Dragi Stojadinović potvrđuje njegov sukob sa Nedićem kao razlog za izlazak iz vlade, navodeći da je on kulminirao sa aferom oko prodaje Pančevačkog rita Nemcima, kojoj se Janković oštro usprotivio.
Međutim, čak i ovakve izjave i osude postupaka predsednika vlade nisu mogle da pomognu optuženima. Na taj način, i "meka grupa" u vladi, koja se na sednici od 24. jula 1943. izjasnila protiv dalje saradnje sa Nemcima (Veselinović - Janković - Jonić), takođe je kažnjena najstrožom kaznom.
Ni kod jednog okrivljenog nema priznanja konkretne krivice niti utvrđivanja stepena odgovornosti za počinjena dela svakog pojedinačno. U grupnim procesima istina je zamagljivana. Neretko su stvarni kolaboracionisti i ratni zločinci trpani u isti koš sa časnim ljudima. Kolektivizovanjem krivice osuđivani su na smrt zbog samog čina učestvovanja u vlasti (makar i delimičnog), ili su se pak našli na čelu nekih od institucija koje su radile u uslovima okupacije. Postoje i neprincipijelnosti.
Neke potpisnike "Apela" iz 1941. preki sudovi su osudili na smrt, J. Tanovića i S. Stefanovića, ili robiju (K. Kumanudi, L. Marković i dr.), dok je Veljko Petrović postavljen za direktora Narodnog muzeja. Dragi Stojadinović, direktor "Vremena", osuđen je na vremensku kaznu dok su Dušan Glišić i drugi novinari (neki čak i iz sportske redakcije) streljani. Istorije "pojedinih slučajeva represije" u Beogradu, o kojima se nešto više zna zahvaljujući živim i aktivnim svedocima, potomcima ili rođacima žrtava (uz svu opreznost prema ovakvoj vrsti izvora) ili dostupnosti pojedinih sudskih presuda, mogu nam pomoći da naslutimo šta se krilo iza uopštenih i šablonizovanih optužnica koje su se po pravilu završavale smrtnom kaznom, a u velikom broju slučajeva bez bilo kakvog legalnog sudskog procesa.
BRANKO Popović (1882-1944). Poreklom iz ugledne užičke porodice industrijalca, završio je Tehnički fakultet, postao arhitekta i jedan od najpoznatijih srpskih slikara između dva rata, sa mnogobrojnim i zapaženim međunarodnim i domaćim izložbama. Učesnik je Balkanskih ratova (ranjen kod Kumanova) kao i Prvog svetskog rata, za šta je odlikovan i unapređen (kao oficir 8. pešadijskog puka dobio čin potpukovnika). Bio je iskreni pobornik saradnje južnoslovenskih naroda, ali politički se nije aktivirao, iako je bio član Demokratske stranke. Uoči rata postao je dekan Tehničkog fakulteta. Bio je oženjen i imao tri sina, a kao dobrostojeći i ugledan građanin posedovao je više nekretnina širom grada.
Po slomu Jugoslavije, posle učešća u Aprilskom ratu 1941, uhapšen je kao intelektualac, zagovornik zapadne demokratije i zatvoren na "Banjici". Spletom srećnih okolnosti uspeva da se izbavi i vrati na radno mesto dekana Tehničkog fakulteta. Odbio je da bude potpisnik "Apela srpskom narodu" avgusta 1941, koji je pozivao na mir i rad (iako se i za to u presudi tereti). Kao dekan je spasavao studente - kako mlade komuniste, tako i omladince Draže Mihailovića (za šta po rečima njegovog sina Prijezde postoje živi svedoci). Sarađivao je u izradi "Srpskog civilnog plana" sveukupnog nacionalnog preporoda, sa drugim uglednim intelektualcima (V. Čajkanović, S. Stefanović, N. Popović i dr.).
Oslobođenje Beograda porodica Popović je dočekala sa oduševljenjem pozdravljajući oslobodioce: - Bio je divan i sunčan oktobarski dan. Svi smo izašli na ulice da pozdravimo Ruse. Otac je poneo rakije i častio vojnike, i ta proslava je trajala oko jedan sat - seća se njegov sin Prijezda Popović, tada dvadesetogodišnjak. - Već oko 23 časa dva oficira OZN-e sa šmajserima su uhapsili i odveli oca. On se nije mnogo uzbuđivao oko toga, mislio je da će se brzo vratiti i nije hteo ni da uzme zimski kaput.
Iako je pet dana uoči oslobođenja upozoren od Jovana Avakumovića, tada čuvenog matematičara i kućnog prijateljja, da će ga komunisti uhapsiti, odbio je da beži iz Beograda smatrajući da nema razloga da se krije. Od tog dana porodica ga više nije videla. Prvi nagoveštaj da se Branku desilo nešto strašno stigao je od kućnog prijatelja, prorežimskog slikara Đorđa Andrejevića Kuna (kasnije useljenog u njegov stan) koji je, očigledno više upućen, došao već 20. novembra 1944, da upita da mu se izda njegov atelje. Dana 27. novembra 1944, prelistavajući "Politiku", porodica Popović je ugledala ime Branka Popovića među 105 osuđenih i streljanih "narodnih izdajnika". Presudu doskoro niko nije video niti se zna tačno do danas gde je sahranjen.
ČOVEK OD MRAMORA
DR PETAR Zec (1887-1944) - do Drugog svetskog rata živeo je u Gospiću. Bio je senator i zamenik bana dr Ive Perovića u kraljevskom namesničkom veću. U Gospiću je bio izuzetno cenjen kao direktor opšte bolnice "Marton". Kao Srbinu ustaše su mu zapretile klanjem, pa je njihov nož ibegao u poslednjem trenutku, uspevši da dođe u Beograd gde je radio u toku rata kao sekretar Crvenog krsta Srbije. Bio je popularan u Srbiji, a posebno Beogradu, zbog zapaženih humanitarnih aktivnosti na zbrinjavanju izbeglica iz NDH koje su ovde našle utočište. Zbog toga je vest o streljanju ovog čoveka kao izdajnika zatekla mnoge građane.
Preki vojni sud ga je osudio na smrt sa kvalifikacijom: „kolaboracija sa Nemcima“ i „rad u srpskom Crvenom krstu“ u vreme kada je u Srbiji na vlasti bio Milan Nedić. Prema nekim izvorima, streljan je odmah bez suda u svom stanu. Pored njegovog imena na listi 105 streljanih stoji i „isticao se zalaganjem za ostvarivanje planova Nedića i Nemaca“. Imovina mu je konfiskovana, a njegova udovica je izbačena iz stana u Frankopanovoj 32. Dejan Medaković, koji ga je dobro poznavao, u svojim memoarima svedoči o njemu kao o humanoj i moralnoj ličnosti koja se u teško vreme prihvatila odgovornog zadatka.
REŽIJA OZN-e
U FONDU Državne komisije pronašli smo presudu kojom je Branko Popović osuđen sa još pet lica, optuženih za kolaboraciju. Imajući razloga za sumnju da je proces u stvari potpuna režija OZN-e, moguće i naknadno fabrikovan (onako kako je to major Trešnjić opisao), budući da se za pomenuta krivična dela ne navode nikakvi konkretni dokazi niti postoji potpisana izjava sa salušanja optuženog, donosimo izvod iz presude Vojnog ratnog suda Prvog proleterskog korpusa, gde se kaže da je:
„...Optuženi Popović Branko kriv zato što je posle kapitulacije i posle izmene stare Univerzitetske uprave, on jedini od starih članova ušao u nov Senat, čime se vidno istakla podrška poznatom zlikovcu ministru Joniću i njegovom novom pravcu u vaspitanju školske omladine; kriv je dalje što je bio jedan od potpisnika 'Apela' 1941. godine kojim je osuđena borba Narodnooslobodilačkog pokreta, i najzad zato što je, kad je bio na položaju dekana Tehničkog fakulteta, često išao kod šefa odseka Specijalne policije Bećarevića i s njim se dogovarao kome treba dozvoliti izlazak na ispite i koga treba od studenata zbog svog rodoljublja i neslaganja sa postojećim stanjem, ukloniti s fakulteta i zatvoriti sa svim onim mučenjima koja su kasnije dobijali u Specijalnoj policiji“.
(KRAJ)