Bio je uveren da se pustolovina postojanja najpre iskaže u kafani, završavaju?i no?na bdenja u ispisivanju pesama na ceduljicama koje je kasnije "dovodio u red"
Krajem januara navršava se 17 godina od smrti pesnika, slikara, reportera Slobodana Markovića, poznatijeg pod pseudonimom Libero Markoni. U feljtonu koji od danas objavljujemo, iz pera akademika Rajka Đurovića, nastojimo da oživimo sećanje na legendu sa Čubure, poslednjeg pravog beogradskog boema, buntovnika i pustolova.
Znao sam ga skoro pola veka. Družeći se s njim svikao sam se na njegovu mekoćutnu prirodu. U telu lava slavuj je pevao. Čovek da prosto ne veruje u takav kontrast. Slavuj se preobraćao u sokola, bar kad se letelo iznad gudura ljudskog sna i brižnosti. Mi koji ga izbliza znamo odmah smo zapazili da je bio upućen u burnost doživljaja. Kao svi pesnici neiscrpna dara i neslućene energije. Bio je pravi knez pustolovine postojanja!
Otkrivao je sebe izdašno u beskrajnoj neodređenosti kafanskog štimunga, ali je pri tom otkrivao prodornu moć svog pesničkog talenta. Bio je uveren da se pustolovina postojanja najpre iskaže u kafani i kroz alkohol, završavajući noćna bdenja u ispisivanju pesama na ceduljama koje je kasnije "dovodio u red". Bio bih određeniji: on je pustolovinu zarana poneo u sebi, u detinjstvu, a kafana, taj drugi Slobodanov dom samo je povećavala stepen pustolovnosti i duhovnog začaravanja. Tu je osobinu preuzeo od Tina, bliskog sapatnika i prijatelja.
BIO je poslednji pravi boem kojeg smo imali. Privlačio ga je "razuzdani" Tinov odnos prema životu, koji je u sebi krio veliki zasek udesa i ukletosti. Pa, ipak, Slobodan je sred životne tmine ostao "umiljati apostol", dok je Tin bio nezadovoljnik i zakeralo. Tin je voleo i cenio Slobodana. To sam uočio za vreme zajedničkog boravka u zagrebačkom kav-kazu (kazališnoj kavani) kad se genijalni pesnik Tin obraćao Slobodanu milostivnim rečima: "Moj dragi Libertasu, je l vidiš kakvo je govno život? Svako ti truje lična zadovoljstva". Tin je u razgovoru sa Slobodanom brisao granice godina, pravio kalambure na račun društvene stege i postojeće književne učmalosti koju je izrodila ondašnja vlast. Ophodio se sa Slobodanom kao sa svojim vršnjakom kojeg je uvažavao i voleo. A Slobodan je u Tina gledao kao u patrijarha poezije, što je on i bio.
SMENJIVALE su se ture pića. Slobodan je sve platio. Da bi oslobađao sebe dužničke obaveze, Tin je savetovao Slobodanu da štedi novac za "crne dane", mada je priželjkivao da se atmosfera pijenja oduži. U razgovoru raspitivao se i za mene - ko sam, odakle sam... Kad je saznao da sam iz Crne Gore, pominjao je svoje davno traženo crnogorsko državljanstvo, prijateljevanje sa Petrom Komnenićem, čijom zaslugom je, veli, štampana njegova zbirka poezije "Auto na korzu", u Nikšiću, između dva rata. Dužnik je Crnogorcima, kaže, posebno Dušanu Đuroviću, kojega je, ne jednom, "otkupljivao" u sarajevskoj "Evropi". Zapamtio je da je Dušan "imao siktav glas, da je divne, dobrodušne naravi".
Ovaj susret sa Tinom se odigrao u kasnu jesen 1952. godine. Tin se kod nas interesovao za književne (ne)prilike u Beogradu, pitajući: "A je li Marko Ristić glavoseča po prestonici?" Slobodan mu je "referisao" da je Beograd izgubio međuratnu prirodnost. Još i sada, isticao je Slobodan, kruže legende o Tinu i Draincu, njihovim dogodovštinama koje su postale književna istorija. Slobodan je Tinu stavio do znanja da su vladarsku titulu u Beogradu preuzeli predratni nadrealisti koje autor zbirke poezije "Žedan kamen na studencu" nije "mirisao a ni cenio". Izuzeo je Daviča, za kojeg reče "da je eruptivan i tašt, ali da se njegovoj pesničkoj reči može verovati".
(Nastaviće se)