Egzil prema presudi

24. 02. 2007. u 00:00

Komunisti?ke vlasti, po oslobo?enju, osudile Slobodana Jovanovi?a na 20 godina robije. Imao je dva na?ela: da se ne ženi i da ne ulazi u politiku, u prvom je uspeo. Ro?en u izbeglištvu, preminuo je u izgnanstvu, dele?i sudbinu svoga oca Vladimira

Pišu: Dijana Dimitrovska i Milena Marković ISTORIJA Srbije s kraja 19. i početkom 20. veka bez njega bi bila siromašna. Istoričar s distancom, književnik sa stilom, mislilac sa duhom i pravnik sa moralom - ostao je u tućini. Ali ako bude sreće i dozvole da se njegove mošti iz Londona prebace u Srbiju, Slobodan Jovanović vratiće se konačno iz dugog izgnanstva.
Rođen u izbeglištvu, skončao u izgnanstvu: gotovo u svemu delio je sudbinu svoga oca.
Slobodan Jovanović i njegov otac Vladimir, svoj život proveli su u emigraciji, obojica su imali sukobe sa vlastima u zemlji - otac sa Mihailom, sin sa Titom. Otac je bio sedam meseci u novosadskom zatvoru posle ubistva Mihaila, sin je u odsustvu osućen na 20 robije. I otac i sin predstavljali su našu zemlju u Engleskoj: Vladimir posle turskog bombardovanja Beograda 1862, Slobodan posle nemačkog 1941. Bili su profesori univerziteta. Vladimir član Srpskog učenog društva, Slobodan član i predsednik Srpske kraljevske akademije nauka. Uređivali listove: Vladimir "Slobodu" u Ženevi, Slobodan "Poruku" u Londonu.
Ali za razliku od svoga oca, Slobodan nije voleo politiku. Nikada nije bio član neke partije. Gajio je umereni građanski liberalizam. Imao je dva životna načela: da se ne ženi i da ne ulazi u politiku. U prvom je istrajao do kraja: nije se ženio, a što se tiče drugog, odolevao je sve do početka rata i okupacije, kada je, hteo - ne hteo, morao da se uključi.
POSEBNO su ga odbijali demagogija i partizanski fanatizam za koji je jednom prilikom rekao da "sadrži više mržnje nego ljubavi".
Mislilac koji je odbacivao materijalizam, fanatizam, mržnju i isključivost ljude je delio u dve kategorije: džentlmene i skorojeviće. Kao što džentlmen ne označava aristokratu već viši stepen ponašanja i kulture, tako skorojevića obeležava nedostatak kulture i ponašanja. Džentlmen je intelektualac s moralnim načelima, skorojević je poluintelektualac čiji su moralni nazori određeni ličnim interesom. Ponašanje je znak vaspitanja, moral pitanje kulture koju ujedno čine obrazovanje, osećajnost i moralnost.
Pisao je briljantne portrete. Za Blaznavca je rekao ”da ima bistru pamet nepomućenu knjiškim znanjem”. Za Stojana Protića, koji se sukobio s oficirima 1914, da je za “praktičnog političara suviše mnogo čitao”. Svetozara Markovića cenio je kao ”sanjalicu kojem san liči na javu a stvarnost mu je zamućena kao san”, za kraljicu Nataliju “da je patila od samozaljubljenosti"...
Bio je čovek od ugleda i poverenja, kojeg su zvanično i privatno konsultovali svi. Regent Aleksandar, Nikola Pašić, Dragutin Dimitrijević Apis (za čiji se život Jovanović uzalud borio) savetovali su se s njim o potezima na političkoj sceni za vreme rata, knez Pavle povodom ustavnih pitanja.
Na dan puča, 27. marta, imenovan je za potpredsednika vlade generala Simovića. Narednih devet dana do invazije,
proveo je u bezuspešnom pokušaju da zadobije podršku Rusa, da ublaži utisak koji je puč izazvao u Berlinu i da hrvatskog vođu Vlatka Mačeka ubedi da dođe u Beograd.
KADA su Nemci ušli u Srbiju, zajedno s kraljem i Vladom napustio je zemlju. U Londonu, jedno vreme, pošto je general Simović dao ostavku, bio je predsednik vlade, zatim kratko potpredsednik u vladi Miloša Trifunovića. Unapredio je Dražu Mihailovića u čin armijskog generala i postavio ga za načelnika Generalštaba i ministra vojnog u svojoj vladi. Sve vreme podržavao je i odlučno branio pokret otpora generala Draže u zemlji.
Rat je završen i emigracija je trebalo da se ujedini protiv komunista. Ali, nije. Lični i nacionalni interesi su se produbili. Kada je Jugoslavija došla u sukob sa Rusijom 1948. godine, Zapad je pružio podršku Titu. Komunisti su nepovratno učvrstili vlast. Bilo je to bolno za tada već ostarelog istoričara, ali njegova liberalna uverenja nisu poljuljana. Odgovorio je: - Pogrešne ideje kao i nemoralne radnje nalaze opravdanje jedino u postignutom uspehu.
Sve manje se bavio politikom, sve je više pisao. Počeo je da uči i klasični grčki, u kasnim osamdesetim, jer je želeo da Platona i Aristotela čita u orginalu. Umro je u Londonu, u hotelskom stanu - sam. Sanjajući ono što nesrećna srpska vlada u izgnanstvu nije imala: svoju državu i narod.

DISTANCA
JOVANOVIĆ nije voleo pokrete, niti se povodio za gomilom. Veliki radikalski zbor 1896. godine opisao je: "Sva ta velika, nepregledna gomila seljaka otišla je kao što je i došla, pošto je saslušala besede svojih prvaka i pojela nekoliko kola lubenca, čije su se kore nedeljama vukle po Topčiderskom brdu."

SRBIN I ENGLEZ
ZALJUBLJENIK u engleski parlamentarizam (mišljenje je u kasnim godinama promenio) poredio je Srbe i Engleze: "Za onoga koga voli Srbin je u stanju da učini više od Engleza. Ali, Englez je u stanju da učini i za onoga koga ne voli, kada ga vidi u nevolji. Srbin čini dobro iz ljubavi, a Englez iz osećanja dužnosti."
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije