OZN-a je, preko svoje agenture, kidnapovala ljude u inostranstvu, koje je vlast proglašavala narodnim neprijateljima i isporu?ivala ih sudovima u zemlji. Taj 16. jun 1945. godine je dan koji ?e mi promeniti život, poverio se Dragi Stojadinovi? svom prijatelju
- NEŠTO kasnije pojavio se i Ratko Živadinović, koji je bio urednik "Obnove". Kad je čuo da ja odlazim, rekao je: "Idem i ja, ne čekam ja ovde Ruse!" Živadinović je bio pristalica Ljotića. Otišao je da se spremi za put, pa je usput ubedio i Ljotića da krene zajedno s njim automobilom.
Zajedno će i stradati u saobraćajnoj nesreć, koju je 24. aprila 1945. izazvao upravo Živadinović u Istri, nastavlja svoju ispovest Dragomir - Dragi Stojadinović književniku Borislavu Pekiću, tridesetak godina kasnije u Londonu.
- U vozu je bilo i Bugara i Grka, čak i tri ruska visoka sveštenika koji su nosili neku ikonu i tvrdili da je čudotvorna... I kao što rekoh, mi smo uspeli da stignemo u Beč, tačno na prvo bombardovanje grada, 12. septembra 1945... Zatim smo otišli dalje do Insbruka gde je bilo dosta naših izbeglica, između ostalih i Boško Nedić, žena Svete Đorđevića sa sinom Draganom. Meni se dopalo to mesto i okolina. Docnije su ga Francuzi uzeli za svoje sedište okupacione zone u Austriji, čiji je komandant bio general Betuard, kod kojeg su se bila sklonila četvorica članova Nedićeve vlade koje on nikako nije hteo da preda Titovim vlastima. Da sam ja bio tamo pored samog Insbruka, ne bi mi se desilo to što mi se desilo, već smo otišli dalje. Mojoj ženi se nije dopalo to mesto, možda i zato što je bilo dosta mladih žena, a ona je bila ljubomorna, mada za to nije imala osnova. Tako sam otišao dalje, prema švajcarskoj granici u pogranično mesto Bergenc, Bergencvald, što mi se činilo tada veoma zgodno.
Major Lozije me je pitao ko je tu po činu najstariji od Srba. Ja rekoh da mislim da je to pukovnik Boško Pavlović i, ako treba, mogu da ga pozovem. "Molim vas, pozovite ga. Ja bih hteo da njega postavim tu za komandanta." Major je rekao Pavloviću da će sutradan doneti pismeno rešenje o njegovom postavljenju. A onda, kad je on otišao, Boško Pavlović sav srećan, ozaren, isprsio se jer su ga bili u zemlji označili kao kolaboratora, a on će sada da bude vlast. I on je odmah uzeo Batu Jovanovića, koji je znao nemački, da mu bude pomoćnik. Taj Bata Jovanović je bio urednik "Obnove" i bivši narodni poslanik. Oni su se sprijateljili bogzna kako i već rešili kako da se organizuju, gde će im biti kancelarija - sve su to oni već utvrdili. I sutradan, dođe ponovo taj major Lozije, sa šoferom, bez tumača, pošto je video da ima ljudi koji govore francuski. Sačekali su ga tu, na trgu, kao predstavnici nove vlasti pukovnik Pavlović i Bata Jovanović.
Ja sam bio u hotelu, sedeo sam tamo. Nisam izlazio, pošto to nema veze sa mnom. Međutim, Lozije, koji se pozdravio sa Pavlovićem i kad mu je ovaj predstavio Batu Jovanovića i rekao da će ga uzeti za pomoćnika, pitao je: "Gde je onaj ugledni gospodin s kojim sam ja juče razgovarao?" Jovanović reče: "Tu je negde". "Molim vas", reče, "pozovite ga, pa ga dovedite". I on dođe do mene i kaže: "Traži vas Lozije, sigurno će vas uzeti u vlast, a mene će da škartiraju. Ali, ako treba, ja ću da budem i ćata."
Borislav Pekić: - Samo da bude u vlasti.
- Da, samo da bude u vlasti. Rekoh, može da traži šta hoće, ali ja nemam nikakvih pretenzija. Kad dođoh tamo, Lozije reče da bi voleo da ja budem pomoćnik Pavloviću. I uopšte na Batu se nije obazirao, nije mu se dopao i smatrao je da smo ja i Pavlović dovoljni. I on je rekao da ćemo imati sedište u Vajideru, to je šest kilometara odatle na teritoriji Nemačke, pošto je taj grad na samoj granici Austrije i Nemačke.
Gledam kroz prozor, a 16. je juni 1945. i kažem sebi: Danas se neće ništa zanimljivo desiti. Međutim, taj dan je bio jedan od najvažnijih u mom životu. Imao sam neki osećaj da će se sve dobro svršiti, to je bilo neko predskazanje, mada ne verujem mnogo u moć predviđanja...
Borislav Pekić: - Taj glas se javio i kasnije kad si bio osuđen na smrt...
- To se javilo i docnije, ali to ću kasnije ispričati detaljnije. Dakle, tad ugledam kroz prozor kako izlazi Kosta Kilibarda i dvojica naših vojnika s puškama iza njega. Oni su otišli kod upravnika zatvora i zadržali se vrlo kratko... Ubrzo se pojavio Kilibarda u zemlji, koji je po nalogu Ozne isporučivao narodne neprijatelje vlastima i saopštio mi da su nadležne francuske vlasti odlučile da me izruče. Rekoh: Vi treba da znate da sam ja ovde na specijalnom položaju, postoje delovodni protokol, procedura.. To ne važi, rekoše, to je viša vlast od ove ovde. Pa, rekoh, ne znam ja to, to su vaše tvrdnje, to je vaša reč. Imate li vi to napismeno? Kažu da nije potrebno, tu je Francuz. Ovaj Francuz je cupkao u mestu i ništa nije razumeo, ali sad je trebalo da izigrava autoritet koji je morao da potvrdi sve što je ovaj pričao.
Borislav Pekić: - Šta je bio po činu?
- Bio je potporučnik, ali pripadao je neregularnim trupama. Oni su sami sebi kačili činove. Jedan balavac, koji se tu pravio važan. Ja sam rekao Kilibardi da neću da idem dok se ne postupi po onome kako ovde piše. Molim vas, rekoh Francuzu, obavestite nadležne da ste ovde i da nameravate nešto sa mnom. Onda me opomenuo Kilibarda rečima, da ništa ne treba da razgovaram sa njim i da treba samo da pođem, da ga ne teram da primenjuje grubu silu, da ima dva vojnika i da će oni da me iznesu.
(Nastaviće se)