U ?eliji iz koje se odlazi na egzekuciju, Babi?, Kova?evi? i ja zatekli smo dvojicu ranije osu?enih, od kojih je jedan bio komunista. Pevao sam i razveseljavao ostale u ?eliji, u kojoj se nije ose?ala smrtna opasnost
Očevidno jedna beznačajna ličnost, niti je on mogao to da spreči, niti je pokušavao. Međutim, i on je osuđen na smrt, ali sam docnije saznao da je njegova kazna zamenjena za pet godina zatvora. Prema tome, očevidno nije bio kriv. Slučaj nije bio interesantan, zato možda nisam ni zapamtio njegovo ime.
DRUGI je mnogo interesantniji, to je bio izvesni Tomašević. On je bio stolar, mlađi čovek, možda oko 35 godina, član partije. Utoliko je njegova krivica bila veća, jer kako je on sam kazao: "Mi članovi partije smo bili dužni da izvršavamo sve što je bila naša dužnost. Ako bismo se najmanje ogrešili o partijsku disciplinu, bili smo izloženi najvećim progonima i neprijatnostima." On je bio optužen za tri stvari. Prvo za to da je svoju pisaću mašinu bio pozajmio jednome, kako su oni to zvali, narodnom neprijatelju, i da su na toj pisaćoj mašini štampani leci.
B. Pekić: - Posle rata? Kao Kavaja, prijatelj moga oca.
- Tako nešto. Onda, da je kod njega nađen, prilikom pretresa, jedan letak. Treće, da je bio u društvu u kome se nalazio neki ilegalac, četnik, a da nije prijavio: ni prisustvo tog ilegalca, niti da je imao letak, kao ni to da je pozajmio pisaću mašinu, u svrhu štampanja i umnožavanja letaka. Pošto smo mi tu ostali dosta dugo zajedno, ja sam mu pomogao da napiše žalbu na smrtnu presudu.
B. Pekić: - Da li je on odbijao sve to?
- On je odbijao, i ovako se branio. Što se tiče pisaće mašine, jeste je on pozajmio, ali nije znao šta će taj da radi? Što se tiče letka, priznao je da ga je dobio njegov ortak, za koga se ne zna šta je bilo sa njim, ali nije smatrao da je to važno. Što se tiče prisustva ilegalca u tom društvu, on pojma nije imao da je to ilegalac. Bilo je veće društvo, bio je neki žur, sedeljka, nije se znalo tačno ko je ko?
B. Pekić: - Kada bi ljudi znali ko je ilegalac, on više ne bi bio ilegalac.
- Dabome, to je jasno. Prema tome, smatrao sam da njegov slučaj, krivica je svakako, ne može dovesti do osude na smrt. Ja sam ga tako energično uveravao, da se on prosto pokolebao i počeo i on pomalo da veruje u to. Premda je stalno ponavljao: "Prema nama, članovima partije, su vrlo strogi." Jednom prilikom je rekao: "Ja znam slične slučajeve, upravo ne slične, baš identične, da se za malu, sasvim minimalnu krivicu, mogla da izgubi glava. Mi smo dosta bili povlašćeni, i to treba reći, i kao članovi partije bili smo dužni da poštujemo i da volimo partiju iznad svega, ali mi smo imali sve moguće povlastice. I kada nam se daju povlastice, očekuje se od nas i krajnja poslušnost i slepo izvršavanje svih naredbi." Osećao se kriv i mnogo se bojao za svoj život. Ja sam ga razuveravao i on je po mojim sugestijama (prosto sam mu diktirao u pero) žalbu dostavio višem vojnom sudu.
U TOM se desio jedan mali incident. Tomašević je imao ćerku Nadeždu, koja je imala šest godina, i kada je donela korpu sa hranom, ona je molila da joj dozvole da vidi tatu. Neki čuvar, ne pitajući nikoga, poveo je devojčicu, doveo u ćeliju i uveo kod nas. On ju je grlio, ljubio, mi smo je svi takođe milovali, jedna ljupka mala devojčica. Onda je meni kazao Tomašević: "Imam jedan zlatan sat kod sebe. To je ženski sat, pošto nisam imao drugi, evo ga kod mene u džepu, možda je sada prilika da ga dam ćerci, da se taj sat spase. Inače ovde, ako se bude izvršila smrtna kazna, to će da propadne." Rekoh: "Slušaj, ti gledaj da spasavaš glavu, a ne sat. Daš devojčici sat, oni slučajno tamo vide, to se primeti, pa će opet biti jedna otežavajuća okolnost za tebe. Nije važan sat, imaćeš ti satova ako spaseš glavu."
On je to usvojio, nije sat predao, ta devojčica je još neko vreme ostala sa nama. Ja sam je tešio da se ne brine. Ona je znala da je njen tata osuđen na smrt, to joj je bilo rečeno, iako je mala bila. Rekao sam joj: "Tvoj tata će uskoro da izađe, i mi smo osuđeni, ali nama će to biti oprošteno, nismo mi tako krivi, kao što izgleda, pozdravi mamu i kaži da je tata dobro, da se žalio i da će i on uskoro da izađe odavde." Ona je gledala, ništa nije rekla, i otišla.
Dakle, život za te dve nedelje, koliko smo proveli tu pod smrtnom kaznom, u smrtnoj ćeliji, tekao je dosta dobro i normalno. Ja sam bio naročito raspoložen, pevao i razveseljavao sve ostale, nisam osećao uopšte da mi smrtna opasnost preti, niti se u našoj ćeliji osećala atmosfera smrti.
Onda sam se zbližio i upoznao sa Ljubom Babićem o kome sam već ranije pričao. Čak je on bio predviđen za onaj prvi egzemplarni proces sa Dragim Jovanovićem, koji je bio odložen, u kome sam i ja bio i očevidno među onih prvih sedam, koji su bili predviđeni za smrtnu kaznu. Sad je to Milonja povrdio takođe, i tu nije bilo nikakve sumnje da će i viši vojni sud da potvrdi presudu, ma kako ga ja tešio.
SOBNI STAREŠINA
KADA bi čuvari zaboravili da nas povedu na pranje porcija, mi bismo nogama lupali u vrata i vikali, drali se iz sve snage, šta može da nam se desi - osuđeni smo na smrt. U svakom slučaju to je najviše čemu smo bili izloženi. Tako su protekle dve nedelje. Mene su izabrali za nekakvoga starešinu sobe, da se brinem ne samo o sobi nego i o hrani koja je dolazila, bilo ova naša privatna, jer nisu svi dobijali pakete, bilo ono što su nam davali, pa smo bratski delili.
(Nastaviće se)