Oproštaj greha

30. 05. 2007. u 00:00

Praštanje veliki akt ljubavi i plemenitosti, a priznanje i kajanje moralni gest. Stalno podse?anje partnera na prošlu "mrlju" - pogubno


NAJZAD, pitanje koje muči i prevarene i prevarante, pa i one koji imaju takvih primisli odnosi se na to može li se prevara oprostiti.
Iskustvo pokazuje da je to moguće. Za opraštanje su sposobne samo izgrađene stabilne ličnosti, razumne, sigurne u sebe, koje imaju i emotivnu širinu i izgrađene pune moralno-humanističke kapacitete. Praštanje je veliki akt ljubavi i plemenitosti. Ko ne može da voli, ko je sitna duša, bez izgrađene emotivne inteligencije, teško može da oprosti. Bolesno ljubomorni su, inače, problematični ljudi i oni ne mogu da praštaju. Priča o prevari je duže u nama no što smo i svesni. Često se prevaranti pravdaju da im se to, eto, desilo slučajno.
SLUČAJ je ovde naivan i jeftin izgovor. Prevara se uvek čini s predumišljajem. Toga se mora biti svestan, ali i treba imati snage i hrabrosti pa sve iskreno priznati. I priznanje je veliki moralni gest, kao što je to i kajanje. Naravno, ako žena sa svojim mužem ne vodi ljubav mesecima, a danas se to često događa u brakovima, onda može očekivati da joj muž priča priču kako je on slučajno imao ljubavnu avanturu s drugom. Treba imati u vidu činjenicu da žene najčešće varaju muževe s kućnim prijateljima, dok muškarci ipak idu malo podalje od kuće, ali i tu ima sličnih poduhvata kojima su sklone žene. To je ređe samo zato što muškarci, barem oni koji se u žene razumeju, znaju da će njihovoj ženi njoj bliska prijateljica reći o muževom udvaranju ili seksualnim predlozima. To žene kažu jedna drugoj, kao povređivački specijalitet u prvoj svađi. Dakle, bolje je priznati prevaru, nego da ona do vašeg partnera dođe naduvana, sa svim gadostima tračeva.
PREVARU praštamo ne samo iz naše velikodušnosti već i zato da bi nam bilo oprošteno. Na greh niko nije imun, a ko ga otvoreno priznaje već ga je prepolovio. Čak i zakon priznaje, i to teškim kriminalcima, pravo na manju kaznu, ako otvoreno priznaju svoje nedelo, i ako se pred sudom pokaju za ono što su učinili. Ko ne priznaje on već čini dvostruki greh, a utrostručuje ga ako se ne kaje. Kajanje je i u zakon ušlo iz ovih ličnih prevara i ono nije samo religijska stvar već pitanje sopstvene časti i dostojanstva. Šta u osnovi ovde znači opraštanje prevare? Oprostiti znači zaboraviti. Ko povremeno, u konfliktima, spočitava prevaru onome ko je priznao i pokajao se, taj nije stvarno oprostio, on je dobro upamtio i to koristi kao žeton za povređivanje svog partnera. Ako je priznanje u nečijim rukama džoker da nas on povređuje, podsećajući stalno na neku našu prošlu "mrlju", onda treba razmisliti s kim mi to živimo. Prevaru treba da pamti ko je prevario, kao što i dugove treba da pamti onaj ko je uzajmio. Spočitavanje prevare čoveka boli, bez obzira na to što je on taj ko je učinio prestup. To ga može naterati da ovaj čin samo ponovi. Suština praštanja je i to da čovek uživa u svojoj superiornosti, u gestu praštanja. Ali zbog toga se ne sme biti nadmen. Ko priznaje prevaru on koriguje sebe, uspravlja se iz svog posrnuća, može se osećati pomilovanim, oslobođenim od stigme moralne osude, rehabilitovanim. To su važne psihološke dobiti od čina PRIZNAVANJA, KAJANJA i čina PRAŠTANJA. Posle ovih velikih moralnih i humanih ljudskih činova moguće je nastaviti vezu tamo gde je ona zastala.
(K r a j)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije