Naslednik je rođen

20. 06. 2007. u 00:00

Ra?anjem Petra II dinastija je obezbedila naslednika, jer je Ustavom bilo odre?eno da Aleksandra može da zameni samo muški potomak iz zakonitog braka. Kraljica je bila idealna žena po vrednovanjima sredine u koju je došla - ra?ala je, sama brinula o deci, a

Piše: Đuro Zagorac

KRALj i kraljica uživali su u svojoj sreći. Idilu im je poremetila jedna brižljivo skovana međunarodna afera. Njeni autori i promoteri bili su Bugari.
     Srpski susedi, poraženi u Prvom svetskom ratu, nikako se nisu mirili sa ulogom koja im je pripala posle Prvog svetskog rata. U ratnim godinama oni su se rasplinuli po Balkanu i varvarski su vladali u osvojenim teritorijama. Mirovnom konferencijom oni su sterani u granice koje su bile manje od onih koje su imali uoči rata. Na račun Bugarske proširenje je stekla Kraljevina SHS, nagrađena je bila i Rumunija, a Grčka je uspela da ih ostavi i bez izlaza na Egejsko more.
     Kako se svetiti susedima, posebno Srbima prema kojima je zavist bila najveća?
     Za oružani rat nisu imali snage, ali jesu za propagandni. Dok je Marija uživala letujući na crnogorskom primorju, gde je tražila i lokaciju za svoju plažu, u Sofiji je objavljeno jedno "njeno pismo" koje je krišom uputila svom ocu, rumunskom kralju. Ona se, dva meseca posle venčanja, "poverila" ocu, proklinjala "svoju sudbinu", život u "paklu" Kraljevine koju je već "zahvatio haos"...
     Strogo poverljivo pismo, ispovest ćerke - kraljice pred ocem - kraljem, imalo je za cilj da kompromituje Kraljevinu i njenog kralja. Iako je, govorilo se, baš "vešto sročeno", ono je bilo kratkog dometa. Bolje upućeni su lako uočili motiv i pozadinu pisma, a kod neupućenih samo sažaljenje prema "jadnoj kraljici". Još ako se zna da su Bugari zavideli Aleksandru što je njihovom kralju "preoteo Mariju", koji ju je prvi bio zaprosio, smisao pisma bio je još očigledniji.

     NAJVEĆA uvreda za autore pisma i one koji su odobrili da se lansira, bila je da se Beograd, ni dvor, ni vlada, nisu oglasili - bar demantijem! Pismo je ignorisano i nikakvih muka za Mariju nije bilo. Čudna je bila naivnost, inače lukavih Bugara (u odnosu na Srbe); zašto se nisu potrudili da pismo bar objave u Bukureštu, Berlinu ili Parizu?
     Prosidba, veridba, venčanje, medeni mesec, ogovaranja i podmetanja su se slegli. Zavesa je spuštena.
     Kraljeva ženidba je predstavljala značajan čin.
     "Aleksandrovom ženidbom ojačan je međunarodni položaj Kraljevine SHS, a dinastija Karađorđevića, iz svojih narodnih korena, uzdigla se do ugledne evropske vladarske kuće...", zaključak je Aleksandra Marinkovića, jednog od savremenih istraživača ovog događaja.
     Marija nije bila sklona skandalima, pa joj je miran život i po karakteru najviše odgovarao. Još kad je posle godinu dana podarila suprugu i Kraljevini zdravo dete, još i sina, ojačala je već stečeni ugled. Rađanjem Petra II (1923-1971) dinastija je obezbedila naslednika, jer je Ustavom bilo određeno da Aleksandra može naslediti samo muški potomak iz zakonskog braka. Jeste da je to nasledstvo bilo kratko i da se tragično okončalo, ali je bilo.
     Što se tiče potomstva, kraljevskom paru su se karte do kraja otvorile... Kako je Kraljevina bila trodelna, oličavala je suživot tri naroda (tri plemena istog naroda?!), Marija je rađanjem tri sina doprinosila bar površnom skladu. Petar je bio "poklon" srpskom narodu, a kad se pet godina kasnije rodio i drugi sin, kome će pripasti? Kad je poneo ime Tomislav, sve je postalo jasno. Kao uzor je poslužio Tomislav, nekadašnji i jedini hrvatski vladar. Da je i nadevanje imena prinčevima imalo političkog uticaja potvrdio je Stjepan Radić (1871-1928), u to vreme nekrunisani hrvatski kralj. On je izjavio, uskliknuvši sa zagrebačke Šalate, da će ova "srećna okolnost" produžiti život Kraljevini za "bar još sto godina"!
     A milim Slovencima, koji su posle Srba najviše prisvajali kraljevski par (današnja država Slovenija odbija da njihovim potomcima vrati kraljevske nepokretnosti), Marija je takođe podarila princa, Andreja.
     
KRALjICA je bila idealna žena po vrednovanjima sredine u koju je došla. Rađala je, sama se brinula o deci, a izvan porodice učestvovala je u humanitarnim akcijama. U politiku se nije mešala. Marija se nije oglašavala ni u najdramatičnijim trenucima i za nju i državu. Knez Pavle je, posle atentata u Marselju 1934. godine, prvi stigao u dvor, a da nije znao koju mu je tačno ulogu Aleksandar namenio. Kad je testament otvoren, u njemu je pisalo da je upravo Pavle prvi namesnik do punoletstva Petra, do septembra 1941. godine. Tadašnji predsednik vlade Uzunović se usprotivio, tvrdeći da "oporuka ne vredi", da nije napisana mastilom i da nije bila zapečaćena. Tek posle oštre pretnje generala Pere Živkovića, komandanta kraljevske garde, Uzunović je ustuknuo.
     Da li je Marija znala, da li joj se pred put u Francusku suprug poverio koga ovlašćuje da čuva presto do sinovog punoletstva? Niko Mariju ništa nije pitao, a ona sama se nije oglašavala.
     Kad je vojska izvršila puč i umesto namesnika dovela još maloletnog Petra, general Dušan Simović je vodio glavnu reč. U novu vladu pozvao je i hrvatskog lidera Vlatka Mačeka (1879-1964). Da bi ponudu prihvatio, Maček je postavio tri uslova. Treći je bio da se oformi Savet za kralja, u koji bi ušli - kraljica Marija, jedan Hrvat kome bi verovali i Srbi i jedan Srbin koga bi prihvatili i Hrvati. Savet je trebalo da ima ulogu zaštitnog mehanizma, da bude ustavna prepreka vojsci sklonoj da izvodi pučeve. I da ubrzo nije došlo do rata, napada Nemačke na Jugoslaviju, ovaj predlog, po proceni Slobodana Jovanovića, ne bi bio prihvaćen, jer Savet nije pružao "nikakve garancije" da će se pučisti obuzdati.

(Kraj)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije