Gospode, spasi narod moj

KNEZ Lazar nije tražio slobodu "po svaku cenu", tj. slobodu od Boga i bez Boga, nego slobodu u Bogu i sa Bogom, i zato je mirno priklonio glavu pod mač nehrišćaninov, moleći se u sebi Bogu ovako:
"Stvoritelju moj, koji sudiš znane i neznane grehe naše, Tebi vapijem i Tebi se molim: oprosti mi sve što sam propustio učiniti po svetoj volji Tvojoj, i spasi ovaj narod moj, ili bolje reći ne moj nego Tvoj narod, Gospode."
Zatim predade dušu svoju u ruke Podvigopoložnika Hrista. Rastavivši se od tela zemljanog i carstva zemaljskog radi Hrista, on spase dušu svoju i dušu naroda svojega, zadobi besmrtno carstvo nebesko i Bogu privede mnoštvo mučenika. A i sveto telo njegovo Gospod ne predade raspadljivosti, nego ga proslavi netruležnošću i mnogim darovima čudotvorstva.
Naime, kada Bajazit vide s kakvim dostojanstvom primi smrt ovaj hrišćanski knez, on posle bitke dopusti monasima koji iskahu telo Lazarevo te ga oni uzeše i česno pogreboše u crkvi Svetog vaznesenja u Prištini. Posle, pak, godinu dana Lazarevi sinovi Stefan i Vuk, po savetu srpskog patrijarha i zajedno sa klirom i narodom, otkriše mošti svetog velikomučenika i nađoše telo njegovo netljeno (netruležno) i čitavo, koje ispuštaše mnogi i blagohulni miris. Jer Gospod dade netljenost svetom telu njegovom kao nesumnjivi dokaz mučeništva njegovog za Hrista i bogougodnog života i svetosti njegove. Uzevši sveto telo, svi skupa kretoše u litiji ka zadužbini njegovoj manastiru Ravanici. Usput svratiše u manastir Novu Pavlicu, zadužbinu Lazarevih sestrića braće Musića, koji takođe izgiboše na Kosovu.
Na tom putu litiju srete česna udovica Lazareva, kneginja Milica. Tu svečanu, ali i tužnu litiju ovako opisuje srpski patrijarh Danilo Treći:
"BLAGOČESTIVA i dostojna hvale, kneginja Milica, sa preljubazna dva sina njena i sa svima blagorodnicima, izišavši u sretanje i blizu bivši moštiju novomučenika Lazara, na njih je pala i zagrlila ih. Izvan sebe je bila, kao da je postala polumrtva. A zatim, trgnuvši se kao od sna, vapajima velikim uzdisaše: `Avaj meni, što mi se desi! Iznenada mi ljuto oružje prođe kroz dušu moju. Slično Jeremiji i meni ovo dođe. Poslušaj me kako uzdišem, kako tužim, a nema nikoga da me uteši. Devojke moje i mladići moji odvedeni su u ropstvo. Obeščadi me mač kao smrt u domu. I svi neprijatelji moji čuše za zlo moje i zaradovaše se. Tako primih iznenada. Ovo li ja čekah: pasti i lišiti se supružanstva i milog mi i ljubaznog gospodina kneza, sa svetlim i izabranim i mužastvenim i hrabrim oružnicima. Plačite sa mnom polja i doline, što biste zajedničari tela i krvi ovih. Ridajte sa mnom i tužite vi majke preljubazne dece, žene dobropobednih muževa, rođaci ljubaznih svojih...`
I svi ostali ovo slušahu, i vapajima i glasovima i uzdasima sve mesto ono ispunjavahu. A mnošto ljudi blagorodnih i naroda steče se, i svi sastaviše plač i ridanje neutešno. Od bolova i uzdaha srca kao lavovi da noktima utrobe razdirahu. Sinovi oca zvahu, i potčinjeni gospodara svoga. Svi skupa zajedno stradahu i trpljahu bolove, stradajući kao da su van sebe."
Tako o tome piše patrijarh Danilo. A o toj sveopštoj i svenarodnoj tuzi i bolu za svetim knezom, piše i spomenuti Konstantin Filozof:
"A tada ne beše mesta u celoj zemlji toj gde se nije čuo tužni glas ridanja, i vapaj koji se ne može ni sa čim uporediti; toliki beše da se svim ovim vazduh ispuni, tako da je u svim ovim predelima Rahila plakala i nije htela da se uteši, ne samo zbog pobijene dece svoje, nego i zbog bogoizabranog gospodina Lazara, jer ni njega ni njih više nema na zemlji."
Boj na Kosovu polju snažno je delovao na savremenike, ali je ostalo malo pouzdanih vesti o toku i ishodu bitke. U žestokom sudaru dveju vojski poginula su oba vladara, knez Lazar i sultan Murat. Na Kosovu polju poginuo je kosovski velikomučenik Lazar i njegovi vitezovi sa čitavim pokolenjem srpske vlastele.

JEDNA ZEMLjA, A DVA GOSPODARA

Car Murate u Kosovo pade,
Kako pade, sitnu knjigu piše,
Te je šalje ka Kruševcu gradu,
Na koljeno srpskom knez Lazaru:
"Oj, Lazare, od Srbije glavo!
Nit je bilo, niti može biti:
Jedna zemlja, a dva gospodara,
Jedna raja, dva harača daje;
Carovati oba ne možemo,
Već mi pošlji ključe i harače,
Zlatne ključe od svojih gradova.




KNEŽEVA VEČERA



Slavu slavi srpski knez Lazare
u Kruševcu, mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
svu gospodu i gospodičiće:
s desne strane starog Jug-Bogdana,
i do njega devet Jugovića;
a s lijeve Vuka Brankovića,
i ostalu svu gospodu redom;
u zastavu vojvodu Miloša,
i do njega dvije srpske vojvode:
jedno mi je Kosančić Ivane,
a drugo je Toplica Milane,
Car uzima zlatan pehar vina,
pa govori svoj gospodi srpskoj:
Kome ć` ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bodanu;
Ako ću je napit po gospodstvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić Ivanu,
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu.
Ta, nikome je drugom napit neću,
već u zdravlje Miloš Obilića!
Zdrav Milošu, vjero i nevjero!
Prvo vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
i odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
vino popij, a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
pak se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe na tvojoj zdravici,
na zdravici i na daru tvome:
al` ne vala na takvoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila,
Ja nevjera nikad bio nisam,
Nit sam bio, niti ću kad biti,
nego sjutra mislim na Kosovu
za rišćansku vjeru poginuti!
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino -
a prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov-danak,
viđećemo na polju Kosovu
ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi boga velikoga,
ja ću otić sjutra na Kosovo,
i zaklaću turskog car-Murata,
i staću mu nogom pod groce;
ako li mi Bog i sreća dade
te se zdravo u Kruševac vratim,
vezaću ga uz to bojno koplje,
kao žena kuđelj uz preslicu
nosiću ga u polje Kosovo!"



(Nastaviće se)