Legija podneo ostavku i otišao u penziju, ali izabrao - naslednika. ?ume: na platnom spisku držim 70 odsto sudija u Beogradu. Tužilac Terzi? mora da otkrije još neke stvari. Pare od otmice - dug podzemlju i JSO za "usluge" vlasti
KAKO pritisci koje sam trpeo nisu davali rezultat, to je pojačavalo nervozu i bes kod samog Legije, pa on posle nekog vremena, u Beogradu, u restoranu "Stupica", na proslavi rođendana Svetlane - Cece Ražnatović, 15. juna, opet pijan pravi incident. Branio je nekog prijatelja glumca, od ne znam koga, kada je došla policija da interveniše. Komandant JSO, pijan, puca i ranjava svog kolegu policajca u noge. Tu nastaje jedna vrlo neprijatna situacija, jer pukovnik policije čini krivično delo, a policajac iz Interventne brigade GSUP-a Beograd ne sme da ga uhapsi. Interveniše Zoran Mijatović, pomoćnik načelnika RDB, koji je, inače, formacijski zadužen da brine o JSO i traži od policajaca GSUP-a hapšenje Legije.
Legija odlazi u pritvor, u gradski SUP. Međutim, ujutro, Milorad Ulemek je bez mog znanja pušten iz pritvora.
Ako je komandantu JSO, koji se hvalio da je „doveo DOS na vlast", prvi incident oprošten, jer se posle pokretanja disciplinskog postupka u samoj jedinici i podizanja krivične prijave ništa nije dogodilo, drugi incident je uznemirio javnost i prešao granicu svake moguće tolerancije prema Legiji. Komandant JSO je bio izložen riziku da bude ne samo smenjen, nego i kažnjen, što bi mu skinulo oreol "legendarnog specijalca".
Milorad Ulemek tada sam rešava problem tako što 20. juna podnosi ostavku i odlazi u penziju.
DRŽAVA U DRŽAVI
KAO ministar policije nisam se bavio disciplinskom odgovornošću Milorada Ulemeka kao komandanta JSO, jer je za to bio nadležan Resor državne bezbednosti. Zato su besmislene laži bivšeg okružnog tužioca Terzića da sam „molio za Legijino puštanje iz pritvora“. To nije ni bila moja nadležnost.
Novog komandanta JSO, pukovnika Dragana Maričića Gumara, izabrao je sam Legija, jer se on i dalje za to pitao. Nije se znalo da je Gumar bio šef operativnog tima JSO, koji je direktno sa Legijom obavljao sve specijalne zadatke. Kako je kasnije otkriveno, ispostavilo se da je taj Legijin i Gumarov operativni tim učestvovao u pokušajima ubistva Vuka Draškovića, i u Budvi i na Ibarskoj magistrali, a, takođe, i u otmici i ubistvu Ivana Stambolića.
Milorad Ulemek i kao penzionisani pukovnik policije nije mogao da zaboravi sramotu koju su mu, po njegovom sudu, naneli ministar policije Dušan Mihajlović i načelnik Državne bezbednosti Zoran Mijatović.
Pokušao je da mi se za to osveti. Zato je organizovao pobunu "crvenih beretki", koja je izvedena 7. novembra 2001. godine u Beogradu. To je bila zajednička osveta Legije, Šiptara i Čumeta za poniženja koja su "doživeli" i Ulemek i Spasojević.
Hapšenje Dušana Spasojevića i članova njegovog klana u Francuskoj, Miškovićeva otmica, kidnapovanje Milije Babovića i svi ti Legijini incidenti i ispadi, po meni, predstavljaju najstravičniji kriminalistički film koji još nije snimljen u Srbiji.
I kao penzioner, Legija je imao policijsko obezbeđenje, ali rešenje o zaštiti i obezbeđenju Legije, međutim, nisam potpisao ni ja, kao ministar policije, ni načelnik RDB-a, a ni načelnik Uprave za obezbeđenje ličnosti. Potpisao ga je novi komandant JSO pukovnik Maričić.
"Crvene beretke" su davale obezbeđenje i Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću.
Ne treba zaboraviti da smo mi nasledili JSO kao "državu u državi". Ova jedinica je imala sve svoje - svoje izvore finansiranja i snabdevanja, svoje oznake, svoje činove, svoj račun, svoju vezu, svoj vozni park i svoje naoružanje, svoju komandu. JSO, osnovana 1992. godine, bila je autonomna jedinica, nezavisna ne samo od Ministarstva unutrašnjih poslova, nego i od Resora državne bezbednosti. Ta inercija ljudi iz JSO, da budu nezavisni i zasebni, trajala do samog kraja, do raspuštanja ove formacije u proleće 2003. godine.
ČUME I SUDIJE
MOĆ Milorada Ulemeka, Ljubiše Buhe i samog Dušana Spasojevića, iako je tokom druge polovine 2001. bio u beogradskom zatvoru, neprestano je rasla. Ta njihova moć je proizlazila iz njihovih veza unutar struktura vlasti. Na jednom neformalnom druženju pripadnika bivše vlasti, na kome se našao i Čume, neko je počeo da priča o tome kako ima probleme sa sudovima po Beogradu. I Ljubiša Buha je tada izgovorio jednu rečenicu, koja mene potom neprestano proganja:
- Nemoj, brate, da brineš! Treba samo da vidim o kom sudiji je reč, jer 70 odsto sudija u Beogradu je na mom platnom spisku.
Nije bitno koliko je tačno sudija imao Čume na svom spisku. Bitno je da je on uspeo da iz zatvora pusti svoje prijatelje i saradnike. A, kako se uspelo u tome, svedoče i transkipti razgovora koje policija poseduje.
Dana 5. 9. 2001. godine: „Čume je besan, govori kako on više ne može da obuzda one oko sebe, da će se Duća otvoriti i sve ispričati. Boban mu saopštava da ide kod Radeta Terzića, pa će posle da ode kod Duće i da će se naknadno čuti“.
Dana 27. 9. 2001. godine Duća zove Bobana: „Dugo su razgovarali oko Dućinog predmeta i ostalih lica u pritvoru... Spominje se Terzić koji je za ukidanje pritvora, ali istražni sudija traži da mu se Terzić pismeno obrati i da će tada poslušati, ali Terzić to ne želi“.
Istog dana Dušan je pozvao "Bebu" i tražio da se sa njim vidi. Dogovor je da se sutra vide kod Bebe.
Dana 28. 10. Duću zove NM i oslovljava ga sa Tata... „Pita kada će već ovog ministra da skinu, a Duća odgovara da je to njegov problem“.
Dana 26. 10. u „Novostima“ je objavljen tekst pod naslovom „Optužnica na vidiku“, a što se odnosi na Dušana i njegovu grupu, u vezi sa otmicama. „Povodom ovog teksta u novinama, Dušan je izuzetno ljut i u razgovorima sa poznanicima je vulgaran sa mnogo neukusnih psovki na račun suda, spominje Uskokovića i Kranjevića, kako će im `j.... mamu`, a isto to i na radnike MUP-a Karleušu i Mileta Novakovića. Upućuje psovke i ka ministru Mihajloviću".
Dana 10. 12. Čume iz Ćuprije zove NN muškarca, koji mu odgovara „da mora da vidi kod Terzića u Tužilaštvu i da to moraju da vide sa Bebom i da je problem u Saveznoj Vladi. Čume odgovara da je zvao Bebu par puta ali je van dometa". U daljim komunikacijama „Čume je više puta spominjao da večeras ide na slavu kod Dragoljuba i da će doći i Zoki“.
TUŽIOČEVE TAJNE
O SAMOM činu puštanja „Francuza“ iz zatvora dovoljno su rekli tadašnji tužioci Mioljub Vitorović i Biljana Radovanović. Dovoljno su objasnili i ulogu okružnog tužioca Radeta Terzića, tako da na to ne treba trošiti reči. Ostaje da on sam objasni ko ga je na to naterao, jer znam da nije lično bio za to. Njegova jadikovanja da je „policija loše uradila posao“ i da „nije bilo dovoljno dokaza za njihovo zadržavanje“, jednostavno ne stoje. Dovoljno je videti krivičnu prijavu koju je policija podnela. U njoj lepo piše: „Zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično delo Zločinačkog udruženja iz čl. 227 KZ R Srbije, otmice iz čl. KZ R Srbije, iznude iz čl. 180 KZ R Srbije idr.“
Jasno, da jasnije ne može da bude.
Kako je slučaj „Francuza“ spao na opštinski sud, utvrdiće istraga, ako to ne čujemo od tužioca Terzića na koga upućuje njegov kolega Vitorović.
Mogao bi da kaže i šta je mislio pod tim da „beretke“ neće otići dok „Francuzi“ ne budu pušteni; šta bi to oni mogli da kažu, čime bi to mogli da ucene vlast; gde su otišle pare od otmice; i zašto bi on nastradao?
Bez tih objašnjenja, slušajući tužioce Vitorovića i Radovanovićevu, ostaje sumnja da su pare od otmice bile vid ispate podzemlja i JSO za zasluge u dovođenju DOS-a na vlast. I da je Miškovićevu otmicu aminovao onaj koji je sa njima seo na vrh „kriminalne piramide“ kada je sa njega otišla „familija“.
Bivši okružni tužilac Terzić poziva se i na obaveštenje koje je navodno dao premijeru Đinđiću i meni o nameri da pusti Spasojevića i Lukovića. Kako OJT sa Vladom i MUP-om opšti pismeno, ostaje da pokaže taj svoj akt, kao i odgovore koje je dobio. Zanimljivo je da o svojoj nameri nije obavestio resornog ministra Vladana Batića. Ispada da je šurovao iza leđa nadležnom ministru.
U svakom slučaju, jasno je da je onaj ko je pustio Šiptara i Kuma iz pritvora time omogućio njihovu osvetu, ne tužiocu Terziću i Bebi, već ministru Mihajloviću, u vidu oružane pobune „crvenih beretki“. Posle je sve logična posledica kapitulacije pred pobunom. To što su se potom razišli Čume i Šiptar, Beba i Legija, je posebna priča.
(Nastaviće se)