Dozvolili smo da se cela država trese zbog nekoliko magupa i mafijaša o I posle "crvene pobune" nastavljena saradnja vlasti sa podzemljem. ?in?i? obe?ao smenu Mihajlovi?a "?im se situacija smiri". Kako su se razišli ?eda i Beba
DRAMA sa "crvenom pobunom" imala je svoj epilog i na 61. i 62. vanrednoj sednici Vlade, koje su održane u nedelju 11. i sredu 14. novembra.
U sredu, 14. novembra, vanredna sednica Vlade, sa jedinom tačkom dnevnog reda - pobuna JSO. Pobuna je preimenovana u protest. Pronalaze se propusti u radu RSB, kada je jedinica u pitanju.
Pobunjenici su abolirani.
Vladina komisija sastavljena od tri ministra, sa ministrom pravde Batićem na čelu, dobija zadatak da to ispita i predloži mere.
O mojoj ostavci premijer ne dozvoljava da se raspravlja. Prihvataju se ostavke Petrovića i Mijatovića.
JSO izlazi iz sastava RDB i postaje posebna organizaciona jedinica MUP-a, o čijoj upotrebi, na predlog ministra, odlučuje Vlada ili telo koje ona ovlasti.
Radi toga osniva se vladin Savet za državnu bezbednost. RDB-om do daljeg rukovodi kolegijum MUP-a.
Truo kompromis, da truliji ne može biti. Ali, kompromis koji sa vrata ionako krhke Vlade skida kamen pobune onih koji su trebali da joj budu najverniji. Ne mogu da se bunim jer sam za jedinicu bio komandno odgovoran iako je bila deo RDB, koji je u svemu odgovarao za nju. Ipak smo krivi što nismo znali šta se dešava i što to nismo sprečili.
Dozvolili smo da se čitava država trese zbog nekoliko mangupa i mafijaša! Premijer Đinđić je napravio taj truli kompromis iako se situacija menjala u korist policije, pošto je pobunjenicima bilo teže da održe jedinicu u pobuni, a i javnost se okretala protiv njih. Policiji je bilo lakše da čeka njihovu grešku. Zato sam i reagovao na pokušaj premijera na 62. sednici Vlade da kapitulaciju obrazloži nemogućnošću njihovog razoružanja.
- Ta priča da ih razoružamo, to je priča za malu decu - tvrdio je.
Usprotivio sam se i rekao ljutito:
- Nije tačno! Ako Vlada naredi da se razoruža ta jedinica i da se rasformira, ja ću sprovesti tu odluku!
U mojim povlenskim "Zapisima" piše: „Sada je kasno da žalim što nisam otišao sa Petrovićem i Mijatovićem.“ Opet sam nastavio putem "popločanim dobrim namerama".
NASTAVAK SUĐENJA
"CRVENA pobuna" je ponovo aktuelizovala pitanje kontakata premijera i njegovih saradnika sa ličnostima čiju je aktivnost policija pratila. Zoran Đinđić svoje "kontakte od ranije" sa pojedinim pripadnicima "surčinskog klana" nije krio. Imao je i objašnjenja za to. Njegovi neformalni kontakti sa pojedinim ličnostima iz tog sveta nisu prestali ni po dolasku na mesto premijera. Ovi kontakti za mene nisu nikakav dokaz da je premijer imao zajedničke poslove sa "surčincima", "crvenim beretkama" i "zemuncima", kao što ni kanali tog istog sveta prema Koštuničinom kabinetu za mene nisu dokaz da je Koštunica vođa zavere protiv Đinđića.
Sada znam da je glavni partner Legiji i Čumetu, a samim tim i Spasojeviću, bio šef Biroa za odnose sa javnošću, Đinđićev čovek od poverenja, Vladimir Popović Beba. Lakoća dolaska do ljudi iz Đinđićevog i Koštuničinog okruženja i razgovori sa njima koristili su ovi mafijaši za učvrćšivanje svoje pozicije u periodu posle 5. oktobra.
I u danima pobune "crvenih beretki", po informacijama koje sam dobijao, postojala je komunikacija organizatora pobune s obema stranama.
U času izbijanja pobune među važnim ličnostima podzemlja vladala je prava euforija: "Gotovo, pala država. Legija se naoružao. Traže smenu ministra". Zatim: "Jesi video kakva je frka u državi"…
Bilo mi je jasno da je hapšenje Banovića bio samo povod. Njihova međusobna komunikacija otkriva da "Mihajlović mora da ode zbog više stvari". Bili su sigurni da im niko ništa ne može, jer "imaju 400 oklopnih vozila" a vojska se neće mešati.
Imali su i informaciju da Koštunica neće reagovati, a i pozivali su se na to da vlada mora da ispuni njihove zahteve: "Nema sile, osim Koštunice, ako on naredi", "Nema šanse da odustanu dok ovaj ne ode", "Javi mu da zna, ovaj Koštunica"...
Znao sam i da imaju armiju novinara za sobom, po rečima Spasojevića: "Poslao sam ja (u Kulu) 45-50 novinara".
Znao sam i da su u toku pobune prema Đinđiću iskazivali određeno nepoverenje: "Kivni su oni i na njega... Davao im je obećanja".
Do mojih ušiju došla je i informacija kako je poslednje od "tih obećanja" dao prilikom posete Jedinici i da se odnosi na njihov zahtev za mojom ostavkom. Navodno, "zbog javnosti ne može da prihvati njihov zahtev", ali, pošto je i on "nezadovoljan mojim radom", nudio je da me smeni "čim se situacija smiri". To me nije uzbuđivalo, bio sam spreman na sve varijante dogovora da bismo izašli iz ove krize.
KO ĆE S KIM
IAKO premijer nije hteo da razgovara o mojoj ostavci, da bih raščistio naš odnos, napisao sam mu svoje viđenje i predloge. To lično pismo nije niko drugi video i objavio sam ga tek u knjizi „Povlenske magle i vidici“.
Premijer nije odgovorio na moje pismo. Dao mi je kao pojačanje, za zamenika, svog šefa kabineta, uz promene na čelu beogradske policije i UBOPOK-a. Iz njemu znanih razloga nije išao do kraja, ali nam je, zbog tog nepoverenja i silnog kombinovanja, trebalo još godinu dana da krenemo u konačan obračun sa akterima "crvene pobune".
Zato je pobuna početak kraja ove čuvene jedinice, ali i početak kraja mog autoriteta, kao i autoriteta Đinđićeve vlade. Prva velika i prava pobeda tzv. patriotskih snaga i antihaškog lobija, ipak, imala je jedan, za mene lično, važan efekat. Od tog trenutka premijer Zoran Đinđić gubi poverenje u dojučerašnje "sagovornike", a moj ljubimac Čeda Jovanović postaje najžešći i najotvoreniji protivnik "crvenih beretki", njihovog bivšeg komandanta Milorada Ulemeka Legije i Legijinog ortaka Dušana Spasojevića Šiptara. Bar sam tako mislio tada i ove reči o pobuni i njenim posledicama zapisao u „Povlenskim maglama i vidicima“.
Nema se mnogo toga dodati. Samo nekoliko informacija stečenih ovih dana po upoznavanju sa sabranim delima Vladimira Popovića. Čitam u njima da je Beba prekinuo sve odnose sa Čedomirom Jovanovićem kad je saznao da je nastavio odnose sa Legijom i Dućom. I da ih je tek posle četiri meseca pomirio Nenad Milić. Kakva principijelnost? Međutim, kako objasniti činjenicu da principijelni Beba nije nikad prekidao svoje prijateljstvo i partnerstvo sa vođom "surčinskog klana" Ljubišom Buhom Čumetom, iako je i njemu bilo poznato da je on glavni organizator pobune zajedno sa Legijom i Dućom? Sem time da je Bebi bilo dozvoljeno i ono što je drugima zabranjivao.
(Nastaviće se)