Plan patrijarha Germogena

30. 07. 2007. u 00:00

Najve?u šansu da neopaženo umakne iz Toboljska Nikola Romanov je imao s planom koji je razradio poglavar Ruske pravoslavne crkve. Animozitet Aleksandre Fjodorovne prema patrijarhu Germogenu bio je ja?i od logike i patrijarh se povukao


PRVI plan za bekstvo skovali su Nikolini čuvari, pukovnik Kobilinski i njegov zamenik, kapetan Aksjuta, koji je bio zadužen za ekonomska pitanja. S njim je bio upoznat i komesar Pankratov, kojeg je, to se pouzdano zna, uputio u Toboljsk početkom septembra Kerenski. Dobroćudni Pankratov prećutno je odobrio njihov plan, pretpostavlja se ne na svoju ruku. Bekstvo je trebalo da je izvede uz pomoć i podršku straže. Kad je sve već bilo utvrđeno, plan je osujetio bivši car neočekivanom tiradom da "u tim teškim trenucima koje preživljava Rusija nijedan Rus ne treba da napušta zemlju" i da on namerava da ostane tu, gde jeste, i da "čeka svoju sudbinu"!
Nešto kasnije, početkom jeseni, u Toboljsku se obreo i izvesni Boris Nikolajevič Solovjev, za koga bi bilo suviše blago reći da je bio kontroverzna ličnost. On je stigao po nalogu Ane Virubove, prijateljice i česte gošće carice Aleksandre Fjodorovne iz dana sjaja i raskoši. Virubova je uz pomoć svoj prijatelja, grofa Bengdorfa, uspela, koristeći se svojim ranijim vezama, da skupi u Petrogradu veliku sumu novca, s ciljem da njima finansira bekstvo Romanovih.
I PORED uloženog truda, Solovjev nije uspeo da stupi u vezu s bivšim carem. Njegovo prisustvo nije ostalo neprimećeno, a u petrogradskoj štampi pojavila se serija tekstova s gotovo istovetnom sadržinom - da se oko Kuće slobode motaju "sumnjivi elementi", koji mogu da imaju samo jedan cilj - da oslobode bivšeg cara.
Solovjev nije uspeo da uspostavi vezu s bivšim carem, uprkos preporuci patrijarha Germogena, jer je Nikola Romanov procenio da je on provokator i nemački špijun, kojeg se treba kloniti. Pogrešio je utoliko što je Solovjev radio ne samo za Nemce nego, istovremeno, i za Privremenu vladu i za boljševike. Iako ga uopšte nije poznavala, i bivša carica je bila energično protiv toga da se sa Solovjevom stupi u kontakt. Njeni motivi su bili druge prirode. Solovjevljev proteže bio je patrijarh Germogen, a on je bio ljuti protivnik njenog nekadašnjeg i odavno pokojnog prijatelja Raspućina. Da bi taj hednikep otklonio, Solovjev je hitno priženio Raspućinovu ćerku Martenu. Najverovatnije je da ga je na to nagovorila Ana Virubova, koja je ponajbolje poznavala narav i slabosti Aleksandre Fjodorovne. Ovaj brak je, nema sumnje, znatno popravio Solovjevljev rejting u očima bivše carice.
U međuvremenu, Virubova je uspela da nađe još jednog saučesnika u organizaciji bekstva, koga je Aleksandra fjodorovna čak lično poznavala, nekog Sergeja Markova, oficira Krimskog puka koji je svojevremeno nosio njeno ime. Kakav romantični obrt! Nju i njenu porodicu spasava iz sibirske zabiti, na kraju sveta, oficir kavaljer, koji je do juče nosio na reveru medaljon s njenim likom, i Raspućinov zet, kojeg je "sveti starac", njen provereni prijatelj, poslao s neba da joj pomogne u najtežim časovima! Takvo "čudo", koje je bilo moguće samo u petparačkim romanima, sada se, eto, događa i u njenom tužnom realnom životu! Pod njenim uticajem Nikola je ipak prihvatio, ali kranje obazrivo, Solovjeva kao mogućeg izbavitelja i preliminarno se sa njim, preko posrednika, dogovorio da o tome detaljnije porazgovaraju tek na proleće, kada se smire sibirske reke.
DOGAĐAJI su, međutim, preduhitrili realizaciju tog plana. Pitanje je, međutim, da li bi on uopšte i bio ostvaren, u prvom redu zbog Nikoline sumnjičavosti, ali sklonosti ka oklevanju i odlaganju. A uz to bilo je i veliko pitanje da li bi Solovjev i Makrov bili sposobni da ga izvedu, čak i da su im namere bile iskrene.
Jedina praktična korist od kontakta sa Solovjevom, preko posrednika, bilo je saznanje da će iz prestonice uskoro doći u Toboljsk specijalni komesar sa posebnim ovlašćenjima, ali on nije uspeo da sazna sa kakvim zadatkom. Suviše malo za nekoliko dijamanata koje mu je Aleksandra Fjodorovna tajno doturila za režijske troškove, naime, organizovanja bekstva.
Najveću šansu da neopaženo umakne iz Toboljska, i što je još važnije, s najvećim izgledima na konačni uspeh, Nikola Romanov je imao sa planom koji je skrojio patrijarh Germogen, nezavisno od Solovjeva. On je veoma dobro poznavao Sibir i ljude, koji su opet znali sve tajne staze i ćudi mnogobrojnih reka. Oni su mogli da obezbede prevoz porodice čamcima, a patrijarh njihov prihvat i smeštaj u manastirima koji su bili pod njegovom jurisdikcijom. Uzalud. Animozitet koji je Aleksandra Fjodorovna gajila prema njemu bio je jači od logike i patrijarh se povukao, što je, čini se i Nikoli odgovoralo, jer nije morao da uradi ono što je, izgleda, najviše mrzeo u životu - da donosi odluke.
Početkom zime u prestoničkoj, pretežno levičarskoj štampi počeli su naglo da se množe tekstovi u kojima su se pominjali, naravno po zlu, već gotovo zaboravljeni Romanovi. Gotovo u svakom od njih je stajalo uopozorenje da se po Toboljskom vrzmaju "kontrarevolucionarni elementi", s namerom da ih na silu oslobode iz zatočeništva, zarad restauracije carizma u Rusiji,
uz pomoć evropskih država, u kojima su na vlasti bile krunisane glave.



CAR POD KLjUČEM


JEDAN od glavnih ideoloških zadataka boljševika - rušenje carizma u Risiji - obavile su umesto njih neke druge "leve snage" tokom februarske revolucije. Bivši car se nalazio sada u potpunoj izolaciji, pod ključem, i, bez pristalica i podrške u narodu, više nije predstavljao nikakvu realnu političku opasnost koja bi mogla da im pomrsi planove oko preotimanja vlasti od njegovih tamničara. Tek kada su osvojili vlast, nasilnim putem, boljševičko rukovodstvo je počelo ozbiljnije da se bavi "slučajem" bivšeg cara.

(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije