Ove re?i izustio je Nikola Romanov kada mu je Jurovski teatralno saopštio da mu je poverena uloga u kona?nom obra?unu sa Romanovima. Evo šta to zna?i, kazao je Jurovski i izvadio "mauzer" iz futrole
PO nalogu komandanta Jurovskog zatočenici su probuđeni nešto pre ponoći, 16. jula pod izgovorom da je grad ugrožen napadom Kolčakovih snaga (što je bila laž), da bi mogli da stradaju od zalutalih metaka i da je odlučeno da budu prebačeni na bezbednije mesto (što je, takođe, bila laž).
Prvi je sišao Nikola Romanov, noseći u naručju Alekseja, jer je mališan bio toliko slab da nije mogao ni da hoda ni da stoji. Iza Nikole je išla bivša carica Aleksandra Fjodorovna, a za njom četiri kćeri. Iza njih dr Botkin, kuvar, lakej i sobarica. Jurovski i njegov pomoćnik Mikulin uneli su u prostoriju tri stolice. Jednu su ponudili bivšoj carici, koja se jedva držala na nogama, drugu Nikoli, a treću, namenjenu Alekseju, stavili su nasred sobe.
Romanovi, malo iznenađeni ovom pažnjom, bili su potpuno mirni, ne sluteći šta ih čeka.
- Molim vas da svi ustanete - naredio je Jurovski.
NIKOLA je skočio sa stolice i dao znak supruzi da i ona ustane. U sobu je ušlo nekoliko latiša, od kojih su dvojica držali puške u rukama. Aleksandra Fjodorovna se prekrstila.
Naspram vojnika, od kojih su neki imali za pojasom i po dva zadenuta revolvera, stajale su dve nemoćne žene - jedna koja nije mogla da se drži na nogama, bivša carica Aleksandra Fjodorovna, i njena sobarica Demidova, četiri devojčice, na smrt bolesni mališan i četvorica bespomoćnih muškaraca - bivši car, lekar, lakej i sobar.
Jurovski je teatralno istupio korak napred i obratio se bivšem caru:
- Nikola Aleksandroviču, pokušaj vaših istomišljenika da vas spasu nije uspeo. I, evo, u ovoj teškoj godini za Sovjetsku Republiku nama je poverena misija da se obračunamo sa kućom Romanovih.
Začuli su se ženski krici.
Nikola je promrmljao: - Gospode, Bože moj! Šta to znači?
- Evo šta znači - rekao je Jurovski izvadivši "mauzer" iz futrole.
- Zar nikuda ne idemo? - upitao je dr Botkin.
Prema unapred skrojenom scenariju, kad se Jurovski mašio za revolver učinio je to čitav streljački stroj.
Prema M. A. Medvedu, jednom od učesnika u streljanju, dalji tok izgledao je ovako:
"Jurovski je hteo da mu odgovori, ali ja sam već bio povukao oroz mog `brauninga` i ispalio prvi metak u careve grudi. Istovremeno sa mojim drugim pucnjem razlegao se plotun latiša i mojih drugova s leve i desne strane. Jurovski i Jermakov takođe su nišanili u careve grudi. Na moj peti hitac Nikola je pao na leđa. Video sam kako pada dr Botkin, kako se na zid oslanja lakej, kako kuvar pada na kolena. U dimu od baruta nazirala se ženska figura koja je takođe pala pogođena mecima Jermakova, koji je već pucao iz drugog revolvera. Čuli su se zvižduci metaka koji su se odbijali od kamenog zida. U sobi se ništa nije videlo od dima. Utihnuli su krici, ali pucnjevi su još odjekivali. Jermakov je pucao iz trećeg revolvera. A onda se začuo glas Jurovskog:
- Prekinite vatru!
ODJEDNOM je nastupila tišina... Jakov Mihailovič predložio je meni i Jermakovu, kao predstavnicima Crvene armije, da konstatujemo smrt svakog od članova careve porodice... Lako ranjeni Aleksej ležao je preko stolice. Njemu je prišao Jurovski i ispalio u njega tri poslednja metka iz svog `mauzera`. On je skliznuo sa stolice i našao se na podu kraj očevih nogu. Ja i Jermakov opipavamo Nikolin puls. On je, sav izrešetan mecima, mrtav. Proveravamo i ostale i dostreljavamo još žive Tatjanu i Anastaziju.
Sada su svi mrtvi."
Tela su utovarena u kamion koji se nalazio u dvorištu. Vozač je dobio nalog da krene ka mestu za koje je znao samo mali broj upućenih.
Tela streljanih zatočenika utovarena su u kamion i prebačena do jednog proplanka, oivičenog šumom, u Verh-Isterskom, udaljenom petnaestak kilometara od Jekaterinburga i pet kilometara od najbližeg naseljenog mesta, sela Kopjatke. Teren, prepun napuštenih rudarskih jama, delovao je sablasno. Oko proplanaka je postavljena straža sa zadatkom da onemogući pristup bilo kome.
Dok je jedna ekipa svlačila odeću sa streljanih i pregledala svaki santimetar njihovog donjeg veša u nadi da će u njemu naći ušiveno drago kamenje iz privatne riznice Romanovih, druga se bavila znatno krvavijim poslom - komadala je tela radi lakšeg prenosa do jedne od jama, koja je unapred bila određena za "večnu kuću" Romanovih.
Neki delovi tela odmah su potonuli dok su drugi plutali po vodi, koja se, vremenom nakupila i tu jamu praktično pretvorila u bunar. Preko njih su nabacane suve grane. Već je počelo da se razdanjuje kada je Jakov Jurovski bacio nekoliko ručnih bombi sa namerom da obruši zemlju sa ulaza u jamu i da je zatrpa. Ali, ulaz u jamu je bio oivičen stenama i on svoju "genijalnu" ideju nije sproveo do kraja.
Iako je prezidijum Uralsovjeta preduzeo sve što je znao i umeo da se streljanje zatočenika i uklanjanje njihovih leševa izvede u najvećoj tajnosti, svi žitelji Jekaterinburga već su u podne znali šta se dogodilo tokom noći. O tome su ih obavestili seljaci iz Kopjatke, koji su došli na pijacu. Oni su, pored informacija ponudili i dokaze - delove odeće, koju su našli u pepelu pored tri velike vatre, koje su još tinjale. Među njima su bili i kuršumi, na osnovu kojih se dalo zaključiti da u te vatre tokom noći nisu bili bačeni samo delovi odeće, već i neki njihovi vlasnici.
(Nastaviće se)