Gozba posle lova

13. 09. 2007. u 00:00

Najve?i deo vre­me­na Ja­no­ma­mima pro­tek­ne u ne­pre­kid­nim na­po­ri­ma da se­bi obez­be­de do­volj­no hra­ne za ži­vot. Je­dan od na­?i­na, si­gur­no i naj­sta­ri­ji da se to po­stig­ne, je­ste lov na di­vlja? po okol­nim šu­ma­ma i - ri­bo­lov, te sa­

Piše: Željko JOKIĆ
Najveći deo vre­me­na Ja­no­ma­mima pro­tek­ne u ne­pre­kid­nim na­po­ri­ma da se­bi obez­be­de do­volj­no hra­ne za ži­vot. Je­dan od na­či­na, si­gur­no i naj­sta­ri­ji da se to po­stig­ne, je­ste lov na di­vljač po okol­nim šu­ma­ma i - ri­bo­lov, te sa­ku­plja­nje pri­rod­nih plo­do­va u bli­žoj oko­li­ni. Glav­ni iz­vor pre­hram­be­nih namirnica si­gur­no pred­sta­vlja si­ste­mat­sko ga­je­nje ra­zno­vr­snog po­vr­ća i vo­ća u sop­stve­nim ba­šta­ma u ne­po­sred­noj bli­zi­ni sva­kog ša­po­na.
Lov za Ja­no­ma­me, ko­ji su po­lu­no­mad­ski na­rod, pred­sta­vlja sa­stav­ni deo sva­ko­dnev­nih ak­tiv­no­sti i ovoj drev­noj ve­šti­ni mu­ški deo po­pu­la­ci­je ob­u­ča­va se još od ma­lih no­gu. Po­sma­trao sam ma­li­ša­ne od se­dam-osam go­di­na ka­ko stre­li­ca­ma iz svo­jih ma­lih lu­ko­va ga­đa­ju ove­će lop­te, na­či­nje­ne od va­lja­ne su­ve tra­ve ili gu­šte­ra. Ka­da ma­lo po­ra­stu i po­sta­nu de­ča­ci, pridru­žu­ju se od­ra­sli­ma u lo­vu, naj­pre kao po­sma­tra­či, a potom kao lov­ci-po­čet­ni­ci.
Od­vaj­ka­da su do­bri lov­ci bi­li ve­o­ma ce­nje­ni u ple­me­nu i naj­če­šće su upra­vo ša­ma­ni i se­o­ske po­gla­vi­ce bi­li naj­ve­šti­ji u to­me. Oni, po pra­vi­lu, svoj bo­ga­ti ulov pra­vič­no po­de­le svim ži­te­lji­ma se­la. Po­red sva­ko­dnev­nih kra­ćih od­la­za­ka sa lu­kom i stre­lom u šu­mu, kat­kad se or­ga­ni­zu­je i grup­ni lov u tra­ja­nju od vi­še da­na. Za ubi­ja­nje ži­vo­ti­nja ret­ko se ko­ri­ste te­ška i ma­nje efi­ka­sna ko­plja, već pre­te­žno luk i stre­le. Luko­vi se pra­ve od pal­mi­nog dr­ve­ta, ko­je je vr­lo tvr­do ali sa­vi­tlji­vo, dok se za te­ti­ve upo­tre­blja­va unu­tra­šnji deo ko­re ko­ji se upre­da u čvrst ko­no­pac. Luk je oval­nog ili polukružnog ob­li­ka, pri­lič­no je te­žak i ni­ma­lo ga ni­je la­ko na­teg­nu­ti. Stre­le se pra­ve od la­kog dr­ve­ta, a mno­go če­šće od tr­ske, sa po­seb­nim ši­lja­stim do­da­ci­ma od ko­sti ili dr­ve­ta koji se mo­gu pre­ma­zi­va­ti i otro­vom, u za­vi­sno­sti od vr­ste pred­u­ze­tog lo­va.

LOVE go­to­vo sve ži­vo­ti­nje ko­je ži­ve u pra­šu­mi: maj­mu­ne, ta­pi­re, di­vlje svi­nje, ar­ma­di­le i ve­li­ki broj pti­ca, a u rekama ali­ga­to­re i ri­be. Iz­be­ga­va se ubi­ja­nje ja­gu­a­ra i velike zmi­je boe, jer se sma­tra­ju sve­tim ži­vo­ti­nja­ma. Ko­li­ko sam uočio, naj­o­mi­lje­ni­ja lo­vi­na su maj­mu­ni, ko­jih ima nekoliko vr­sta, a po­seb­no se ce­ni, kao iz­u­zetan specijalitet, nji­hov mo­zak. No, lov­ci su naj­sreć­ni­ji kad uspe­ju da ubi­ju ta­pi­ra, po­što se na taj na­čin do­bi­ja naj­ve­ća ko­li­či­na me­sa, jer ova ži­vo­ti­nja, slič­na di­vljoj svi­nji kod nas, do­sti­že vi­si­nu i do jed­nog me­tra, a te­ži­nu do 250 kilogra­ma, ta­ko da nje­go­vim mesom, uku­sa slič­nog go­ve­di­ni, mo­že po ne­ko­li­ko da­na da se sla­di ce­lo se­lo.
S ob­zi­rom na to da lov kat­kad tra­je da­ni­ma, si­gur­no bi se ulov, u ovim vr­lo to­plim pre­de­li­ma, br­zo ukva­rio. Da se to ne bi de­si­lo, sve što se pre­ko da­na ulo­vi, od­mah se pripre­ma za bu­du­ću tr­pe­zu. Sa ubi­je­ne ži­vo­ti­nje se ko­ža ne de­re, već se na­kon od­stra­nji­va­nja utro­be, dla­ka i kr­zno osmudi, pa se, za­tim, te­lo is­ko­ma­da na ma­nje de­lo­ve ko­ji se oka­če na mot­ke ili po­seb­ne plat­for­me iz­nad va­tre, ka­ko bi se ce­le no­ći su­ši­li na di­mu. Na taj na­čin osu­še­no me­so je po po­vrat­ku u se­lo već sprem­no za upo­tre­bu: sva­ki član se­o­ske za­jed­ni­ce do­bi­je svoj deo i go­zba mo­že da poč­ne.
Po­sled­njih de­ce­ni­ja, međutim, mi­si­o­na­ri i ne­ki antropolozi, po­red ra­znih dru­gih po­ro­ka, upo­zna­li su domoroce i sa pu­ška­ma-sač­ma­ri­ca­ma. Jed­na od rđa­vih posle­di­ca to­ga je da su upo­tre­bom sač­ma­ri­ca za lov u du­žem pe­ri­o­du, In­di­o­si iz Pla­ta­na­la i dru­gih na­se­lja u bli­zi­ni mi­si­o­nar­skih sta­ni­ca, ubi­ja­li mno­go vi­še ži­vo­ti­nja ne­go pre stre­la­ma, što je do­ve­lo do is­tre­blje­nja di­vlja­či u oko­li­ni. Zbog to­ga lov­ci sa­da mo­ra­ju da idu pe­ši­ce i po ne­ko­li­ko da­na do uda­lje­nih kra­je­va gde su lo­vi­šta bo­ga­ti­ja. Uz to, pu­ške su ne­ret­ko poče­le da se upo­tre­blja­va­ju i u ple­men­skim ob­ra­ču­ni­ma.

Nastaviće se

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije