Sa Janomamima rado sam odlazio u lov i imao sam ?ak svoj luk i strelu, ali bio sam dosta loš strelac. Jednom sam sa njima u?estvovao i u sedmodnevnom lovu kako bismo obezbedili dovoljno mesa za goste koji dolaze selu u poset
Sa Janomamima rado sam odlazio u lov i imao sam čak svoj luk i strelu, ali bio sam dosta loš strelac. Jednom sam sa njima učestvovao i u sedmodnevnom lovu kako bismo obezbedili dovoljno mesa za goste koji dolaze selu u posetu i na predviđenu gozbu za tu svečanu priliku. Dok smo tumarali po džungli, više sam pazio da se ne ubodem na kakav trn i ne ozledim, nego što sam osmatrao drveće i šiblje ne bih li ugledao kakvu životinju. Sećam se kako je, jedanput, neočekivano pored mog uha s leđa fijuknula strela i prilično me prepala. Kad sam se okrenuo da vidim šta se desilo, pored mene je projurio mladi Janomam držeći koplje u ruci da bi dokusurio pogođenu zmijurinu koja se sa grane stropoštala nedaleko od mojih nogu.
Iz ovog lova zapamtio sam još jedan zanimljiv detalj: kad god bi Janomami pogodile majmuna ili mravojeda, dok su se ranjene životinje drale, velikodušno su prepuštali meni da ih dokrajčim svojim kopljem. Mislio sam da time žele kao slabom lovcu da mi pomognu, ohrabre me i ukažu neku vrstu počasti. Međutim, po povratku u selo saznao sam da su to činili iz sasvim drugih razloga. Naime, po ovdašnjem davnašnjem običaju, kad se meso obezbeđuje za gozbu, onda lovac koji ubije životinju nema pravo da jede njeno meso, već samo ostali učesnici svečanosti. Stoga su promućurni Janomami uvek mene nagovarali da dokusurim ranjenu divljač kako bi i oni mogli u tom slučaju da se pogoste ulovom. Pošto sam ja bio stranac, to pravilo nije važilo i za mene, pa tako nisam gladovao.
Najveću prepreku za još potpunije približavanje ovim ljudima, predstavljalo je nepoznavanje njihovog vrlo komplikovanog govora. Stoga je učenje tog jezika bilo od samog početka moj prvenstveni zadatak. Još pre dolaska u Platanal, naučio sam iz jednog priručnika izvestan broj janomamskih reči i izraza, ali je od njih u praksi bilo vrlo teško sklopiti rečenice koje bi omogućile sporazumevanje i bar oskudni dijalog. Pa i kasnije, kad sam već donekle naučio taj govor i pokušavao da razgovaram sa meštanima, ispostavilo se da u njihovom jeziku uopšte nema nekih pojmova uobičajenih u našem opštenju, što je katkad dovodilo do nesporazuma, pa i smešnih scena.
Tako, na primer, kad bih zamolio da neku reč ponove, jer je nisam dobro razumeo, oni bi to drugačije shvatili s obzirom na to da kod njih ne postoji pojam „razumeti“: odjednom bi se približili mome uhu i povišenim glasom ponovili rečenicu govoreći da imam probleme sa sluhom. Kad sam ih, recimo, pitao kakva je njihova vera, nisu razumeli, pošto takav pojam u njih, takođe, nije postojao. Onda sam tražio da mi kažu da li veruju u Boga, a oni bi to shvatili kao „da li poznaju Boga“ i odgovarali odrečno, jer su pojam „verovati“ poistovećivali sa izrazom „lično poznavati“. Ipak, vremenom poprilično sam ovladao jezikom Janomama, što mi je znatno olakšalo život i snalaženje u Platanalu. Pogotovo mi je bilo od neprocenjivog značaja prilikom sledećeg dolaska u ove krajeve i polugodišnjeg boravka u novom mestu Šeroana-teri, u kojem niko nije znao španski, niti koji drugi strani jezik.
Osim neznanja jezika, ponekad su me i nepoznavanje običaja i drevnih pravila u životu ovih ljudi dovodili u neugodne situacije, pa, maltene, i do konflikta. Tako sam na samom početku svog boravka, upoznavši se malo bolje sa jednim domorocem, pokušao da ga glasno pozovem po imenu. Na moje veliko iznenađenje, ne samo da se nije odazvao, već je taj postupak izazvao njegovu žestoku reakciju i ljutnju, zamalo što me nije i fizički napao. Ubrzo mi je objašnjeno da je ovde strogo zabranjeno javno izgovaranje imena, iako ga svi imaju i svi znaju. Deci se obično imena daju tek kad navrše dve godine života, jer se veruje da do tog doba mlada duša još nije u potpunosti oformljena, pa se zbog toga i ne može smatrati pravom osobom.
Nastaviće se