U svojim "Zlatnim legendama" Jakob de Voragine piše da je sveti Nikola izabran za episkopa u gradu Miri. Dogodilo se to pod vrlo interesantnim okolnostima. Nikola je došao na mesto episkopa, koji je u ovom maloazijskom gradu dugo službovao i u njemu umro
U izboru novog mirskog episkopa učestvovalo je više crkvenih velikodostojnika. Među njima bio je i jedan čiji su autoritet svi poštovali. On je svoju sabraću, najpre, opomenuo da prionu na post i molitvu, kako bi čista srca i duše mogli da donesu odluku.
Noć uoči izbora ovome hrišćanskom ugledniku javio se glas koji mu je rekao da za novog mirskog episkopa izaberu onoga koji ujutro prvi prekorači crkveni prag, a koji se zove Nikola. Ovaj je to otkrio drugim episkopima, upozoravajući ih da paze ko će to biti.
Kao da je bio poslat od Boga, tog jutra, pre svih, u crkvu je došao Nikola. Uzimajući ga za ruku, ovaj episkop ga upita: "Kako se zoveš?" A, Nikola, kakav beše, pun golubije prostodušnosti, priklonivši glavu, odgovori: "Nikola, vaše svetosti sluga!"
Čuvši to, episkopi ga povedoše i posadiše na episkopski tron. Nikola je pokušao da se odbrani od velike časti, ali mu to nije pošlo za rukom.
Pisac "Zlatnih legendi" kaže da je Nikola, po izboru za episkopa, zadržao svoju ozbiljnost, pribranost i skromnost: "U molitvama bdijaše, telo postom iznurivaše, društvo žena izbegavaše. Beše smeran u poštovanju drugih, ubedljiv u govoru, čio u bodrenju, strog u ispravljanju."
Simeon Metafrast, Nikolin hagiograf, kaže da je Nikola žarko želeo da poseti Palestinu i u njoj obiđe sveta mesta. Žudeo je da otputuje daleko, da se nastani u pustinji, jer je pustinja mati tihovanja, a tihovanje mati božanstvenih pomisli i sagledavanja koji nas prisno povezuju sa Bogom.
Nikola se ukrcao na lađu koja je stigla iz Egipta i tamo se upravo vraćala. Mornari, naravno, nisu znali šta ih na tom putu čeka, ali ih je na to upozorio Nikola. Najavio im je buru i najezdu demona. Nikola je video kad se đavo popeo na lađu i mačem presekao konopce na katarci i užad na krmi. Nečastivi je ceo brod bio obuzeo svojom demonskom silom, s namerom da ga zajedno sa posadom i putnicima potopi u najveću morsku dubinu.
I dok je Nikola izgovarao svoje reči upozorenja, kao na neki znak, podiže se silna oluja. Udarala je, kaže Metafrast, iz oblaka na sve strane. More je podivljalo. Lađa se ljuljala u kovitlacu talasa. Ljudi na brodu strašno su se uplašili. Zbijajući se uz Nikolu, molili su i preklinjali Boga da ih odbrani od velikog zla.
Nikola im zapovedi da se smire, da budu hrabri i da će uskoro doći do preokreta. I tako se dogodi. More bi ukroćeno. Nasta veliki mir. Ljudi počeše da zahvaljuju Bogu i svetom Nikoli što su izbegli najcrnju sudbinu.
Ali, đavo se nije predavao. Kad se jedan mornar popeo na vrh srednjeg jarbola da popravi brodsku opremu, đavo je opet umešao svoje prste. Mornar se okliznuo i pao na palubu. Ležao je bez daha, načisto mrtav, kaže Metafrast.
Na scenu opet stupa Nikola. Svojom usrdnom molitvom brzo je povratio u život mrtvog brodara, a zatim je njihova lađa punim jedrima krenula po mirnom moru, ka svome cilju.
(Nastaviće se)