Omorika je ostala Pan?i?eva stalna opsesija, mada je paralelno pokušavao da na?e izlaz iz lavirinta rtanjske neznanke u koji je upao kad i u onaj s omorikom, kada je pronašo ramondu
OMORIKA je ostala Pančićeva stalna opsesija, mada je paralelno pokušavao da nađe izlaz iz lavirinta rtanjske neznanke u koji je upao kad i u onaj s omorikom, kada je pronašo ramondu. I jedna i druga su mu zadavale dosta problema, ali Pančić se nije predavao. Tako će mu i sledeća (1865-1875), istraživačka decenija proteći u ludom tempu. Ređali su se na smenu uspesi i radost, usponi i posrtanja...
Godine 1865. Pančić je štampao prvo izdanje čuvene “Flore okoline Beograda” koju i narednih godina dopunjuje i sedam puta preštampava. U isto vreme obilazi Kopaonik i zarađuje ozbiljnu prehladu. Na površinu izbijaju i ostala propratna oboljenja. Pančić je patio od hronične upale prostate. Verovatno posledice stečenog jakog nazeba. Potom je iz Gospića primio vest da je njegov plemeniti patron i rođak, stric dr Grgur Pančić, preminuo. Bio je iskreno i duboko utučen i ražalošćen...
Iduće, 1866. godine Pančić je jednako bio počašćen, ujedno i vanredno opterećen. Unapređen je u rektora Velike škole, naslednice Liceja. Administrativne obaveze nisu ga omele da obnaroduje popularnu “Jestastvenicu”, univerzitetski udžbenik u tri toma. Nalazi slobodno vreme da prođe slivom gornje Drine a da nije znao da je baš to područje krilo stabla omorike. Obesno proviđenje ga je ponovo omelo da pronađe ovo za njega “drvo života”! Za utehu, objavljuje i brošuru “Ptice Srbije”, a u Zagrebu ga biraju za dopisnog člana Jugoslavenske akademije nauka i umetnosti.
Tokom 1868. postaje i član
-korenspondent mađarske Akademije nauka. I 1869. je značajna. Pred javnost izlazi delom o voljenom Kopaoniku - “Kopaonik i njegova podgorja”. Niz štampanih radova ne prekida ni 1870. godine. Pojavljuje se knjiga o “Preistorijski čovek” i studija “Šumsko drveće Srbije”.
Da ne prođe bez komplikacija, prilikom obilaska Fruške gore, onda pod upravom Austrougarske, vlasti ga hapse kao stranca - sumnjivog ponašanja. Dan provodi u groznim podzemnim tamnicama Petrovaradinske tvrđave, dok se posle razmena depeša s višim vlastima nije saznalo da je utamničen viđeni srpski i evropski naučnik.
Godine 1872. Pančić je aktivno učestvovao u osnivanju Društva srpskih lekara. Učestvuje na svim stručnim skupovima Društva. Kao odličnog poznavaoca muzeologije, Srpsko lekarsko društvo zadužuje Pančića da čuva predmete i dokumentaciju, koje dobija Društvo, za jedan budući muzej srpske medicine.
U sledećeoj, 1873. godini, odlazi u Crnu Goru. Ekskurzira sam, bez studentske pratnje, puzi i kreće se liticama najimpozantnijih crnogorskih planina. Putovanje po Crnoj Gori takođe nije prošlo bez dogodovština. Tri sanduka puna biljaka i minerala poslao je preko Trsta u Beograd. Pošiljka se zaturila. “Gde je moja flora?” - šalje telegram. Odgovora nema. “U brigama sam zbog moje flore!” - šalje drugu depešu upaničeni Pančić. Ekspeditori valjda misle da se Pančić interesuje za kakvu damu i šalju odgovor: “Ne brinite! Prtljag gospodina Pančića, tri sanduka, poslali smo za Beograd. Gospođa Flora nije pristigla, nije kod nas, a kada će ne znamo!”
Bez pomaka nije prošla ni 1874. godina. Baš te godine izašla mu je iz štampe “Flora Kneževine Srbije” - najznačajnije njegovo delo. “Flora Kneževine Srbije” i “Dodatak flori”, štampan 1884. godine, napisani su na 1.058 štampanih strana, a obuhvataju 2.422 biljne vrste. Pančić je uključio samo samonikle vrste na teritoiji Srbije, a obelodanio svetu 28 novih vrsta. Naravno da se i zbog toga “Flora Kneževine Srbije” navodi u svim savremenim kapitalnim delima Evrope koja se bave proučavanjem flore Balkanskog poluostrva, jugoistočne Evrope i Evrope u celini. Ali, omorika mu nije davala mira.
- Na zemljinoj lopti razlikujemo četiri pravca ili četiri strane sveta. Možemo da krenemo kojom god hoćemo, svuda ćemo naići na zanimljivosti i raritetne prirodne tvorevine. Tako bi bilo da nismo cara doterali do duvara. Mi, smo, kolege, silom prilika primorani da krenemo na zapad. Gospodo, krećemo put Užica! Krajnji je čas da razapnemo mrežu Omorici ili sami konačno upadnemo u nju. Dajmo reč da se nećemo vratiti u Beograd prazne torbe! - besedio je Pančić svojim studentima.
(Nastaviće se)