Knjiga u ruci neznalice opasna isto kao i ma? u ruci deteta
FIRDUSI (940 - 1020), slavni arapski pesnik i “pivopija”, pisac i čovek “na svoju ruku”, imao je sreće sa svojim knjigama ali je nije imao sa honorarima! (Kao, uostalom, i današnji pisci!) Nakon speva “Šahnamađ” očekivao je da kralj Mahmud “odreši kesu” i pospe ga zlatnicima. Ali, ništa od toga. Napisao je polemičku poslanicu, “Satira na šaha Mahmuda”, kojom udara po kraljevskoj kesi i po kralju-škrtici! Jer, zaboga, primio je “nezapamćen” honorar od kralja za kojeg je mogao da kupi - čašu piva: “Ti si mi drugu nagradu obećo,/ od kralja sveta drugom sam se nado,/ al jedan zlobnik (ne video dobra!) zlo protumači moje dobre reči;/ padišahu me okleveta gadno./ Trideset leta mučih se Šahnamom,/ da me šah blagom dostojno nagradi,/ da me sačuva od životne bede,/ da me izdigne među velikaše, -/ a kad otvori haznu da mi plati,/ dade mi kolko čaša piva vredi!/ Toliko vredim za kraljevu haznu,/ ja time platih usput čašu piva!...“ „Dati knjigu u ruke neznalici isto je tako opasno kao i dati mač u ruke detetu.“, opominjao je sveti Anselmo. Davno je rečeno i zapamćeno - da je knjiga najbolji čovjekov prijatelj. Mnogi su pisci u knjigama varirali forme toga jedinstvenog, sudbinskog prijateljstva. Egipatski pisac, Naser Hosru, ovako je u ruvo pesme „Zagonetka“ „obukao“ Knjigu: “Samotan sedim, imam prijatelja,/ prisno rečitog al što čuva tajne,/ stalno mi govori al ne sluša nikad,/ nikad ne tuži ali zna da teši./
Ima jedna leđa a stotinu lica,/ svako lepo ko što je proleće;/ i rukom mu pređem preko leđa/ kad vidim da ih popala prašina./ Stvoren bez glasa, govori, no ćuti/ kad ne sretne pametno stvorenje./ Reč mu ne vidiš i ne čuješ; ipak/ niko ne vide takvo oštroumlje./ Svagda, njegovo gledajući lice,/ sećam se šta su kazali mudraci;/ ne govori kad ga ne gledam u lice/ i ne kao praznoglav brbljivac;/ kao knez slavan zbog ugleda svoga,/ ne govori nikad kada je u tami./
Knjiga je svome burnom trajanju doživela svetle i preživela tamne datume. Svedoče to i njena zlatna izdanja i paljevine biblioteka. Knjiga je „pristala“ da bude i svodnik grešnim ljubavnicima. U postelju, kao među korice knjige, legli su i Abelar i Heloiza, učitelj i njegova učenica. Petar Abelar (1079 - 1142) o tome piše u svojoj „priznanici“ „Povest nevolja“: „Najpre nas je združila zajednička kuća, a kasnije osećaji. I tako smo se pod izlikom učenja potpuno predavali ljubavi, a revnost u čitanju opravdavala je povlačenje nasamo, koje je želela ljubav. Tako su se nad otvorenim knjigama više gomilale reči o ljubavi nego o učenju, više je bilo poljubaca nego mudrih izreka, češće su nam se ruke spuštale u krilo nego prema knjigama, češće je ljubav privlačila oči k sebi nego ih je želja za čitanjem spuštala prema slovima...“
Jedna od najlepših scena u istoriji književnosti „odigrava“ se u „Paklu“ Dantea Aligijerija (1265 - 1321). Jedna knjiga „izaziva“ strastan poljubac svojih čitača, Frančeske i Paola: „Kad čitasmo baš kako je celivo/ ljubavnik onaj usta željkovana,/ ovaj, što zavijek sa mnom se vezivo,/ dršćuć mi dade cjelov sred usana.“ Svodnik je knjiga i njen pisac bio:/ već ne čitasmo dalje toga dana...“ Videh duboko u Njenome sjaju“ ljubavlju vezane u jednu knjigu“ listove raspršene po beskraju...“
Svaka je knjiga „dvosekli mač> čitanja! Sve, dakle, zavisi od čitača. O tim načinima čitanjima u predgovoru „Dekamerona“ piše Đovani Bokačo (1313 - 1375): „Koje su knjige, koje su besede, koje su reči svetije, i uzvišenije, i dostojnije štovanja od Svetoga pisma? A ipak bilo je mnogo onih koji su ga naopako razumeli i tako odveli u propast sebe i bližnje. Svaka stvar nosi u sebi nešto dobro, ali zlo shvaćena može naneti velike štete, pa tako govorim i o svojim novelama
Francuski pesnik, Fransoa Vijon (1431 - ?), svoje sumorne životne trenutke (često i u zatvoru) blažio je knjigom svetoteksta: „Najzad, večeras ovo pišuć,“ samotan, al ne duše bone,“ prepisujući spis i brišuć,“ začujem zvona sa Sorbone“ koja u devet tačno zvone...“ Ja Psaltir za službovršenja“ uzmem, s povezom ne od kože,“ i sedmi verset, bez mrtenja,“ čitam iz psalma Hvala Bože...“
(Nastaviće se)