Kopačke o klin

Miša Vasiljević

07. 04. 2008. u 00:00

Poslednju utakmicu Rajko je odigrao u finalu Kupa protiv Veleža

POSLEDNJI put je obukao reprezentativni dres 29. septembra 1957. godine u Bukureštu, u prijateljskom meču protiv Rumuna (1:1), u igri koja ni po čemu nije predstavljala reprizu starta, davnog, 9. maja 1946. godine u Pragu, kada je i Rajko Mitić bio jedan od debitanata koji su očitali lekciju slavnim Čehoslovacima. U oproštajnom bukureštanskom meču, bio je vođa navale, rastajući se konačno od reprezentativnog dresa, imao je 35 godina i 23 dana, samo četiri manje od rekordera i svog velikog klupskog drugara Branka Stankovića.
Po povratku u Beograd, sastao se sa grupom novinara u „Malom Parizu“ i saopštio da više neće nastupati za reprezentaciju. Zatim je svoju odluku zvanično predočio i najvišim funkcionerima FSJ. Odbio je svečani koktel, koji je u njegovu čast želeo da priredi FSJ, istakavši da mu niko ništa ne duguje i da je, zapravo, on sve dobio od fudbala: „Trenutak je da mi, stariji, ustupimo dresove mladićima koji stižu na glavnu scenu i zato je prirodno što želim da se povučem tiho i bez pompe. Bez fudbala ne mogu, ali javna isticanja ne podnosim. Mislim da ćete me razumeti...“
I to je bio Rajko Mitić: lako je podnosio breme popularnosti, jer je i u životu i u sportu bio tih, nenametljiv, skroman i nadasve porodičan čovek. Virovi i stranputice života nalazili su se daleko od ovog idola navijača svih klupskih boja.
GODINU dana kasnije, zvanično je završio igračku karijeru i poslednji put bio kapiten Crvene zvezde. Igralo se finale nacionalnog kupa i, između dvadesetak fudbalera, jedini sa svežim sedim vlasima bio je Rajko Mitić. Tada je na Topčidersko brdo došlo 25.000 navijača, da proslave očekivanu pobedu Crvene zvezde nad Veležom, ali i da isprate već 26-godišnjeg kapitena u legendu. Crvena zvezda je igrala maestralno, zasluženo slavila (4:0), ali nekako svi se čekali trenutak kada će neponovljivi kapiten primiti pehar i optrčati počasni krug.
Prolomio se aplauz, kojim je stadion punih deset minuta bio pretvoren u buktinju ljudi, ali i tužnih zato što Rajko Mitić više neće igrati. Zatim su mu čestitali Brkljačić, Benco, Radiljević, Džidić, Lazovi, Uručević, trener mostarskog tima i njegov višegodišnji prijatelj Ratomir Čabrić. Za istoriju je ostao istovetni snimak desetak fotoreportera, kako Rajka Mitića, sa peharom u rukama, nose preko terena Popović i Rudinski, Stipić i Durković. Svi oni će, kako se na komemorativnom skupu izrazio Dušan Maravić, biti njegovi naslednici i vrli učenici.
„Ispraćamo čoveka kojem smo se divili, od kojeg smo učili i nasledili ljudske i sportske vrednosti“, rekao je tada Dušan Maravić. Bio je primer za sve kako se voli život, cene prijatelji i poštuju rivali. Zahvalni smo mu na moralnom i sportskom bogatstvu koje je podelio sa nama...“
NESUĐENI veterinar, ali i diplomirani difovac i viši fudbalski trener nije mogao da sedi skrštenih ruku ni dva meseca. Zapaženi komentator u „Sportu“ i, zatim, dugi niz godina u „Tempu“, mogao je da bira funkcije u klubu, da započne stručnu karijeru i u FSJ. Ali, on se, ipak, odlučio da izazov podeli sa svojim višegodišnjim prijateljima i saborcima dr Aleksandrom Obradovićem i Mišom Pavićem.
Često je isticao suštinske ciljeve, kao šef stručnog štaba Crvene zvezde, u kojoj su tada, s početka šezdesetih, Bora Kostić, Lazar Tasić, Miljan Leković, Vladimir Beara, pa i Vladimir Popović, već bili veterani.
„Crvena zvezda ni za trenutak ne sme da zaostane u trci za evropskim klupskim vrednostima. Nikad neću zaboraviti kako smo igrali protiv Rasinga u Parizu, Anderlehta u Briselu, Ujpešta u Beogradu, koliko su nas cenili Brazilci i Argentinci kada smo, s početka pedesetih, u dve uzastopne godine boravili na turnejama u Latinskoj Americi. Crvena zvezda, najzad, ima i obavezu da brani ugled kluba koji je do tada osvojio pet titula državnog prvaka i četiri trofeja u nacionalnom kupu, koji je između 1946. i 1958. regrutovao u reprezentaciju čak 35 svojih fudbalera. To je za sve nas bila velika čast, ali i obaveza koju ne smemo da zanemarimo...“
Fudbalski svetac na terenu, želeo je da bogatstvo svog fudbala, romantičnog i iskonski čistog, poveća i sa klupe stručnjaka.
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije