U finalu EP u Rimu, Dinst sramnim su?enjem spasao Italijane poraza od Jugoslavije
NAŠ fudbal je kroz gotovo stogodišnju istoriju imao sjajne savezne kapitene. Nekad su to bili Boško Simonović i Svetozar - Kika Popović u predratnom periodu, i inženjer Milorad Arsenijević i Aleksandar Tirnanić u poratnom. Veliki uspeh postigla je i selektorska komisija FSJ (Ljubomir Lovrić, Hugo Ruševljanin i Prvoslav - Boba Mihajlović) na Svetskom šampionatu 1962. u Santjagu. U međuvremenu se i lutalo, posebno u 1964. i 1965, kada naša jaka reprezentacija nije izborila učešće na Svetskom šampionatu 1966. u Londonu.
Bilo je očigledno da sa mnogočlanim komisijama, sa ljudima različitih stručnih profila, ponekad i sa ljudima zapaženog političkog autoriteta, nismo bili mnogo srećni. To je bio i razlog da se selektorska komisija FSJ (Aleksandar Tirnanić, Vujadin Boškov, Miljan Miljanić, Branko Stanković i Rajko Mitić) raspusti zvanično 6. novembra 1966. i ponovo uspostavi institucija saveznog kapitena. Direktan povod za takvu odluku bio je katastrofalni poraz (6:1) naše reprezentacije, "skrpljene" u Nišu, i u meču protiv osrednjih Bugara u Sofiji.
Kocka je bačena i članovi Izvršnog odbora FSJ su za saveznog kapitena jednoglasno izabrali Rajka Mitića. Odlučio je njegov igrački i stručni autoritet, njegova hrabrost da u hodu menja i podmlađuje reprezentaciju i, najzad, njegovo obećanje da će naša reprezentacija možda stići i do finala trećeg po redu Kupa evropskih nacija u Rimu.
ZVANIČNO je startovao 23. aprila 1967. u Budimpešti, porazom (0:1) u ne mnogo obaveznom meču protiv Mađara. Po povratku u Beograd, hrabreći i sebe i svoje izabranike, obećao je da će reprezentacija startovati pobedom u kvalifikacijama za Kup evropskih nacija i da će Zapadna Nemačka biti nadigrana 3. maja 1967. u Beogradu. To se i dogodilo. Pantelić, Fazlagić, Jusufi, Brnčić, Rašović, Holcer, Melić, Bečejac, Hasanagić, Skoblar i Džajić igrali su vrlo sigurno, ali je Rajko Mitić, bez obzira na sve, pozitivno, smelo izjavio da su promene neophodne i da taj budući tim neće biti ni nalik ovome u kojem su se Skoblar, Jusufi, Melić i Brnčić još nalazili u vrhunskoj formi. Međutim, svi oni su već igrali u inostranim klubovima, ili bili opterećeni prelaskom granice.
Bio je u pravu Rajko Mitić i održao reč, ne obazirući se na oštre kritike sumnjičavih komentatora, koji su smatrali neuputnim "eksperimentisanje u fazi kvalifikacija". Da je bio na pravom putu, dokazao je onaj nezaboravni meč protiv Francuza u Beogradu (5:1), koji se 24. aprila 1968. nekako poklopio sa jednogodišnjim kapitenskim stažom Rajka Mitića. Tada je izveo tim u sastavu: Pantelić, Fazlagić, Holcer, Belin, Ramljak, Lj. Mihajlović, Petković, Trivić, Musemić, Osim, Džajić. U glavnoj ulozi se, posve neočekivano, našao debitant Ilija Petković, koji je sa dva divna pogotka u furioznom kvalifikacionom meču obezbedio reprezentativni dres broj 7 za duže vreme.
KAKAV dan za naš fudbal, 5. juna 1968. u Firenci! Na jednoj strani uglavnom svi asovi svetskog prvaka: Mur, Čarlton, Benks, Stajls, Bol, Harst, Vilson, Piters. Na klupi samouvereni selektor Alf Remzi. Na drugoj strani: Pantelić, Fazlagić, Damjanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković, Trivić, Musemić, Osim i Džajić. Kada je Dragan Džajić postigao divan, antologijski gol, i spustio na kolena kapitena Mura, Vilsona, Bola i golmana Benksa, svima na stadionu u Firenci bilo je jasno da će, protiv Italijana u finalu u Rimu, igrati Jugosloveni. Britanski novinari, posebno čuveni Dejvid Miler iz londonskog "Tajmsa", pisali su ode o Džajiću i njegovom golu, o visokom moralu i tečnoj igri našeg tima.
Finalni meč, 8. juna 1968. u Rimu, protekao je, nažalost, u znaku švajcarskog bankarskog činovnika Gotfrida Dinsta, koji posle 1:0 za Jugoslovene (opet prelepim golom Dragana Džajića), više nije dozvoljavao našim fudbalerima da igraju. Bezobzirno je doprineo Italijanima da izjednače i steknu šansu na ponovljeni finalni meč. Đani Rivera i njegovi drugari stideli su se takvog raspleta, ali su u drugom meču zaigrali kao da se ništa nije dogodilo?! U tome im je vidno pomogao i španski arbitar Luis de Mendibil. Protest evropske javnosti bio je očekivan: Italijani su postigli pobedu koje se stide.
Komentar Rajka Mitića bio je kratak: "Pitajte onog Švajcarca zašto je i u ime koga delio nepravdu na 'Olimpijskom stadionu'..."
(Nastaviće se)