Svaki od ovih mudžahedina bi ubio mene li?no, a onda sve Amerikance, prepri?ava Miloševi? razgovor sa Klintonom
Razgovor Slobodana Miloševića sa Zoranom Lilićem, tadašnjim predsednikom SRJ i generalom Momčilom Perišićem, od koga traži da izvrši pritisak na one snage u Skupštini Republike Srpske koje se protive sprovođenju mirovnog plana i kontroli mirovnih snaga u Bosni, a naročito one uz Momčila Krajišnika. Milošević preti čak i hapšenjima.
Lilić: Evo tu sa Momčilom nešto dogovaram.
Milošević: E pa dobro, ovaj, dobro bi bilo da on stupi malo u vezu sa onim svojim prijateljima, jer bi važno bilo da oni na Skupštini zauzmu pozitivan stav. Ne u pogledu plana, u pogledu plana moraju da prihvate, nije to problem, i prihvatili su ga, nego da shvate da je sad najvažnije imati dobar odnos sa IFOR-om. Imati dobar odnos sa ovim mirovnim snagama.
Lilić: Pa sigurno.
Milošević: Samo je jedno pitanje: hoće li oni da potvrde da smo mi sa Amerikancima saveznici ili će to da prepuste Muslimanima? Mi imamo tradicionalno savezništvo sa Amerikancima, a Amerikanci imaju tradicionalno neprijateljstvo s muslimanima. A sada, ako ovi nisu toliko pametni, da to iskoriste... Meni Klinton kaže u Parizu: "Pa oni, svaki bi me ubio od ovih mudžahedina, mene lično, a onda sve Amerikance".
E sad oni idioti, ako njih bude Krajišnik vukao za nos, da oni nešto se tu kurče, i pljuju i psuju, oni su budale! Mi smo uvek tradicionalno bili sa njima (Amerikancima) u savezništvu. Muslimani su uvek tadicionalno bili s njima u ratu. Prema tome, sada je najpametnije afirmisati tradicionalno savezništvo, a ne prepustiti ga Muslimanima. Ja mislim da u tom pravcu bi trebao neko, ko ispred njihove vojske nastupa pred Skupštinom, da govori. To im ti sugeriši, molim te.
Perišić: U redu.
Milošević: Važno je da vojska na Skupštini saopšti: "Mi smo bili uvek tradicionalni saveznici sa Amerikom! Sada je Amerika tu, mi želimo da ti odnosi apsolutno i hitno budu stavljeni u najbolji mogući status". Prema tome, odnosi i saradnja su - pod broj jedan.
17. 12. 1995.
Razgovor Slobodana Miloševića s ministrom spoljnih poslova SRJ Milanom Milutinovićem, koji mu se javlja iz Bona. Većina razgovora odnosi se na pregovore sa hrvatskom stranom oko statusa poluostrva Prevlake, a komentariše se i hrvatska spoljna politika, koju, po rečima Miloševića, karakteriše "jedno piljarsko mešetarenje".
Milošević: Dobro, a sa ovim Zagrepčaninom malo porazgovaraj sutra. Je l' znaš šta je? Naša je koncepcija bila, ja mislim i njegovog šefa (Tuđmana) i moja, da mi idemo sada u zaista dobre odnose. Dakle, ne nešto, ne zna se ko je koga tu prešao, nego da idemo u zaista dobre odnose, u intenzivnu saradnju i tako dalje. Ne treba to da torpeduju minornim i stvarno prašinarskim stvarima.
Milutinović: A jeste, znam ja to sve. Međutim, oni se frčkaju (?), u tome već par dana i u razgovorima u Parizu, praktično je on to sve rekao. Ne na takav način kako je ovaj to rekao, ali da jednostavno ne mogu da ispune to, jer im je loša (unutrašnja) politička situacija.
Milošević: Znam, samo moramo da nađemo rešenje, jer ništa drugo, nego zaista jedno potpuno poboljšanje odnosa i dobra saradnja može da bude od važnosti za ceo region. Inače, ako bude tako, da oni nešto petljaju, da lažu, da se ispravljaju, da referišu, i gore-dole.
Mislim, suviše mala stvar za krupne odnose.
Milutinović: A ne, oni nude neke bezvezne komisije, arbitraže i gluposti. Što sam ja odbio odmah u Parizu.
Milošević: Ti porazgovaraj s njima. Reci da je naša ocena, da oni uopšte ne vide šta dobijaju, šta gube, i da jednostavno globalno sređenje svih odnosa ne može da se uporedi sa tim sitnicama. Moraš da pokušaš da im objasniš da je to jedna budalaština.
18. 12. 1995.
Razgovor Slobodana Miloševića i Milana Milutinovića, u kojem ga Milutinović izveštava o pregovorima s hrvatskom stranom i odbijanju hrvatske strane da potpiše sporazum o razmeni teritorija (Prevlaka za deo dubrovačkog zaleđa), a koji je, navodno, ranije bio dogovoren.
Milošević: Stvarno blesavo!
Milutinović: Ne, cela stranica govora mu je u tom smislu. Ja kažem: "Pa molim vas, gospodo, to svi znate da nije tačno, evo živih svedoka, da smo sve to dogovorili u Dejtonu i da je posle, ide se iz Dejtona i Hrvatska se povlači iz njenih, njima poznatih razloga, i to je suština. Nismo mi nikakve nove zahteve postavljali", tako da sam ga maltene izvrgao ruglu, ali morao sam. Onda sam rekao: "Gospodo, ugasili su se reflektori, nema razloga da držite te propagandne govore, bukvalno sam to rekao! (Suzana) Anjneli se upišala, počela da se kikoće žena, a onda me Rifkin podržao, odmah iza toga gospodin... kaže da je tačno, onda je Francuz rekao - to je tačno - i tako dalje. Onda Kinkel pita one svoje, je l' tačno, ja kažem: "Rekao je Tuđman javno u poslanici drugačije", sve sam ih srubio. Bila je smešna situacija, čak tužna. Ja sam prethodno s njim razgovarao (Mate Granić) i razgovarao sam sa Kinkelom oko toga. Međutim, on tera svoje, ne znam šta je njemu.
Milošević: Kako on misli da mi rešimo probleme?
Milutinović: Nikako! Ne, mislim ne možemo ništa. Onda ga ja pitam ovo oko telefonskog saobraćaja, je l' smo se bar to dogovorili. "A moram ja ponovo da pitam predsednika". Ja kažem: "Je l' smo se dogovorili neki dan?" "Znam, znam, ali ja ipak moram da pitam". Kažem: "Šta da pitate?! Mi pokrenuli ceo tehnički mehanizam da to uradimo od telefona", rekao, "bar ne boli glava" i tako. Dobro, al' (Hrvoje) Šarinić se tu složio. Ja znam, al' ja to ipak moram da pitam. Kao da i oni imaju neke dve (linije)...
Milošević: Dobro, al' nemoj da ga teraš!
Milutinović: Neću da ga teram, nego mislim, mi smo izginuli dva dana da uradimo nešto, pa ne treba ga terati, fala Bogu.
(Nastaviće se)