Veliki zbeg Srba

RAŠKI mitropolit Maksim, Srbin iz Skoplja, postao je, i to na ličnu preporuku patrijarha Gavrila, a u vreme njegovog dobrovoljnog izgnanstva u Rusiji, dvadeset treći srpski patrijarh. Znajući za tragični sudbinu svoga prethodnika, patrijarha Gavrila, Maksim se u svom delanju ograničio samo na duhovnu obnovu srpske crkve pod Turcima. Prekinuo je sve veze sa Rusijom i svoja mnogobrojna putovanja sveo na prostor vlastite patrijaršije.
U Pećkom pomeniku Maksim se pominje 1656. godine, kao "Maksim, milošću Božjom patrijarh pećki". Ličnim sredstvima patrijarh Maksim je dogradio utvrđenje oko Patrijaršije, a naredio je da se 1672. godine oslika mala crkva u patrijaršijskom kompleksu. Patrijarh i arhiepiskop Maksim nastojao je, kako piše Grujić, "da pod svoju vlast podvrgne i sve rimokatoličke manastire i kaluđere pod turskom vlašću, a naročito u Bosni i Hercegovini".
Kako tvrdi istoričar Rajko Veselinović, zbog bolesti izazvane "kapljom", 17. marta 1669. godine, i duge oduzetosti koja je usledila, Maksim se povukao iz aktivne uprave crkvom i rukovođenje Patrijaršijom prepustio Arseniju III Čarnojeviću.
Arsenije je rođen na Cetinju 1633. godine, u porodici koja vodi poreklo iz stare vladarske familije Crnojevića. Novija istraživanja govore da Arsenije, zapravo, potiče iz plemena Paštrovića. O ranoj mladosti, školovanju i stupanju u monaštvo Arsenija III ne znamo ništa. Znamo da je bio blizak patrijarhu Maksimu, koga naziva "dobrim ocem i učiteljem" i kome je jedno vreme bio pridvorni monah. Godine 1665. izabran je za igumana manastira Pećka patrijaršija, a nakon četiri godine postao je "titularni mitropolit pećki, odnosno hvostanski", čime je, zapravo, postao koađutor obolelog patrijarha Maksima, o čemu, prema episkopu šumadijskom Savi, svedoči "natpis na zidu manastira Gračanica".
Zbog teške bolesti patrijarha Maksima, Arsenije već od 1672. godine vrši patrijaršijske dužnosti, ali se u javnosti u ovoj ulozi pojavljuje tek od 1674, "šest punih godina pre smrti patrijarha Maksima". Čim je počeo da vrši patrijaršijsku vlast, patrijarh Arsenije je sišao u Crnogorsko primorje, gde se sastao sa barskim nadbiskupom Zmajevićem, svojim daljim rođakom koji je prešao u katoličanstvo, i koji je zabeležio da je Arsenije tada bio "u dobi od 35 do 40 godina, lepa i dostojanstvena izgleda i u ophođenju vrlo ljubazan".
Kako je od turske vlasti bio zvanično priznati predstavnik Srpske crkve, patrijarh Arsenije je imao pravo i na oružanu pratnju. Kada je bio u Primorju, Arsenija III je pratila grupa od 30 naoružanih konjanika, što je, po hroničarima onog doba, ostavilo snažan utisak na narod. Godine 1674. patrijarh Arsenije je posetio Bosnu, a dve godine kasnije, 1676, Braničevo i u jednom "zapustelom manastiru" našao jedan minej, na njemu se potpisao i zadržao ga za sebe. Iste godine obišao je Srem, a potom Žiču. Na hadžiluk u Jerusalim, gde je bio gost jerusalimskog patrijarha Dositeja Notara, Arsenije je krenuo 22. marta 1883, i o svom putovanju ostavio, kako ističe Slijepčević, kratak "dnevnik u kome nema ničeg naročito interesantnog". Zbog turskih pretnji, patrijarh Arsenije je 1689. pobegao u Crnu Goru, gde je, preko cetinjskog mitropolita Visariona, stupio u vezu sa Mlecima.
Proiguman manastira Dobrilovine, jeromonah Vasilije, zapisao je 1689. godine da je patrijarh Arsenije III bio na Cetinju, gde mu je dao "pisanije" da bude ispovednik za Crnu Goru i Primorje". Posle Turskog poraza pod Bečom 1683, a na inicijativu pape Inoćentija DžI, formiran je 1684. godine savez Austrije, Poljske i Venecije, pod nazivom Sveta liga. Turci su iste godine pretrpeli težak poraz u Mohačkoj bici, a banatski Srbi su se priključili "pokretu hrišćana protiv islama" podizanjem ustanka. Odmah po austrijskom oslobađanju Srbije, a da ne bi izgubio presto, patrijarh Arsenije III se vratio iz Crne Gore u Peć i otišao u Prizren da se sastane sa Pikolominijem, koji je tada u ime cara Leopolda I pregovarao s patrijarhom da se srpski narod angažuje na austrijskoj strani u borbi protiv Turaka.
Austrijski neuspesi prisilili su Arsenija III da se, početkom 1690, sa patrijaršijskim dragocenostima, sa pet vladika, jedanaest kapetana, sedam igumana, kaluđerima i 40.000 porodica, u velikom zbegu, poznatom kao Velika seoba Srba, skloni pred turskom osvetom. Opustele krajeve oko Peći, Prizrena i Prištine, tada su naselili Arnauti, a mnoga srpska sela, crkve i manastiri su opljačkani i uništeni.
Dospevši u Beograd, patrijarh Arsenije, episkopi i narodni prvaci održali su juna 1690. sabor i odlučili da caru u Beč pošalju na pregovore sposobnog jenopoljskog episkopa Isaija Đakovića. Austrijski car Leopold je primio delegaciju i obavezao se da će primiti izbegle Srbe na svoju teritoriju; da će im garantovati verske i nacionalne slobode i da će Arsenija III priznati za patrijarha svih Srba, o čemu je 21. avgusta 1690. izdao "Privilegije". Nov dokument car je doneo 20. 8. 1691. godine, čime je, shodno tradicionalnim pravoslavnim bogoslužbenim kanonima, potvrđena puna crkvena autonomija.
Posle Velike seobe Srba i uništenja skoro svih manastira, patrijaršijski tron u Peći je ostao neko vreme prazan. Turski veliki vezir Mustafa Ćuprilić pozivao je patrijarha Arsenija III da se vrati sa narodom "na stara ognjišta", ali kako mu to nije pošlo za rukom, postavio je, 1691. godine, za patrijarha u Peći Kalinika I koji je sa sobom, kako stoji u jednom zapisu, doveo i dva grčka arhijereja. Patrijarh Kalinik I bio je Grk, a na presto Svetog Save došao je uz pomoć svog brata Mavrokordata. U Dečanskoj spomenici piše da je novi patrijarh bio "Kalinik ot Skoplje".

VEZIROVA PONUDA
ČIM su u Carigradu doznali, i to od jezuita, koji su pratili svaki korak patrijarha Gavrila Rajića u Moskvi, za njegove aktivnosti u Rusiji i Evropi, odmah su ga, kako piše Marjanović, pozovali na "divan". Od velikog vezira Gavrilo je bio optužen za veleizdaju jer se u Rusiji žalio na Turke i tražio pomoć za oslobođenje srpskog naroda. Veliki vezir mu je ponudio da pređe u islam i da se spase. Patrijarh je odbio ovu ponudu vezira, pa je nakon surove torture kojoj je bio podvrgnut u zatvoru, 1659. godine obešen u Bursi. Prezviter Pavle sahranio je 18. jula 1659. godine patrijarha Gavrila. Nešto kasnije Gavrilo je kanonizovan za sveca, a njegov savremenik i hroničar crkve Lekijen uvrstio je Gavrila u red svetih mučenika postradalih za hrišćansku veru.
(Nastaviće se)