Lova?ko društvo u Srebrenici imalo posebnu ratnu ulogu. Pored stanice milicije lovci su bili najja?a muslimanska oružana formacija
IBRAN Mustafić piše da su već u leto 1991, na zasedanju Skupštine Republike BiH, Muhamed Čengić, neki Šaja iz Foče i Asim Juzbašić, poslanik iz Zvornika, razgovarali o naoružavanju Muslimana. Asim je tada dobio 18 cevi, od kojih je Ibranu pripao automat “Tompson” i puška M48. Valjda zato, Mustafić kaže da je “agresija na BiH počela 1991. godine.” I dodaje:
“A kada je na jednoj sednici Skupštine RBiH, Jovo Mijatović, poslanik iz Zvornika, rekao da je “Drina kičma srpskog naroda”, nisam mogao ostati dužan, te sam mu odgovorio “da će na tom organizmu biti šlagirana leva strana i da će biti oduzeta”!”
Mustafić piše da je kao predsednik IO SO Srebrenica sve više bio zabrinut i uplašen, zbog nekih provokacija vatrenim oružjem koje su dolazile od Srba preko Drine, iz Srbije. Jedne noći hodao je levom obalom Drine i čuo iz pravca Srbije neku paljbu. Odmah je sazvao Izvršni odbor SO, bez srpskih članova, zahtevajući da se svakom Muslimanu obezbedi oružje. Izvršni odbor u krnjem sastavu doneo je odluku o dizanju rezervnog sastava policije u SJB Srebrenica, i poslao Vladi i MUP-u u Sarajevo zahtev da i oni donesu Odluku o mobilizaciji rezervnog sastava. Osnovni motiv ovih zahteva bio je da u rezervni sastav policije uđe što više Muslimana kako bi se dokopali pušaka.
Da bi obezbedio novac za rad SDA i mobilizaciju Muslimana, Ibran Mustafić sklapa dogovor sa direktorom “Srebrenicakamena” Abidom Đozićem. Abid ga podseća da je na nivou opštine Srebrenica 1988. godine osnovan Fond za takozvano dodatno zapošljavanje, za koji je sredstva izdvajala srebrenička privreda. Potpredsednik tog Fonda bio je Abid, a predsednik Mira Popović. “Meni treba samo odluka IO SO da se ta sredstva mogu koristiti namenski”, rekao Abid Ibranu. A Mira, šta će ona reći? “Ko jebe Miru, ja ću mimo njenog znanja završiti posao!” - odgovorio je Abid.
Mustafić je odmah iz Fonda povukao polovinu novca i krenuo u kupovinu oružja:
“Najednom vest kao grom iz vedra neba! Na putu Konjević Polje - Bratunac, u mestu Kajići, blizu Kravice, iz zasede, u autu ubijena dvojica Muslimana iz Bratunca! Noć je. U Potočarima vanredno stanje. Sve je pripravno i ne spava se. U kafani Mehe Hrvačića već se raspreda o mogućim kombinacijama...” Ovim rečima Mustafić opisuje strah koji je organizovano širen među Muslimanima srebreničkog kraja, i uvećavan svakojakim dojavama... To biva opravdanje za sve masovnije naoružavanje i dizanje ratne psihoze u narodu do pucanja!
Po rečima Mustafića, Lovačko društvo u Srebrenici imalo posebnu ratnu ulogu: “Pored stanice policije, lovci su bili najjača oružana formacija. Posebno mi je bilo značajno da znam ko od lovaca ima snajper...!”
Sa novcem iz Fonda za obnovu privrede Srebrenice, Mustafić sa Naserom Orićem i još nekolicinom poverljivih ljudi odlazi u Foču da kupuje oružje.
“Našli smo se, piše Mustafić, u jednom skrovitom naselju u neposrednoj blizini Foče. Došli smo do pred kuću izvesnog Šljive. Odmah sam sa Šljivom ušao u podrum, koji je bio zakrčen vojnim sanducima. Iz dva sanduka smo izvadili 10 PAP-ovki, koje su bile konzervirane. Sedam pušaka smo stavili pod zadnje sjedište “renoa 5”, kojeg je vozio Naser (Orić)... Pored pušaka, uzeli smo po 110 komada municije za svaku pušku. Puške su plaćane dinarski, a njihova pojedinačna protivuvrijednost je bila negdje oko 800 DM, a sa municijom je otprilike iznosila oko 920 DM.
Posle završenog posla krenuli smo za Srebrenicu. U Podravanju nigde žive duše. Dalje kroz Jadar isto tako. Spuštamo se konačno u Srebrenicu. U gradu mirno. Krećemo za Potočare. U Potočarima dosta ljudi na ulici, iako je tri sata iza ponoći. Doduše, mnogo ljudi je znalo da smo otišli za Foču i jedva su čekali da stignemo...”
Puške kupljene u Foči Mustafić i njegovi ljudi prodavali su po 1.000 DM. Potom se operacija ponavlja.
Na istom mestu Mustafić i njegovi pajtosi kupuju novih 10 PAP-ovki i municiju... Zbog ovoga i docnijih radnji oko nabavke i prodaje oružja, Ibrana su Muslimani optužili za malverzacije.
O tome je bilo reči i pred Alijom Izetbegovićem, početkom rata, kada je Ibran boravio u Sarajevu. Mustafić ovako opisuje razbuktavanje ratne psihoze:
“Posle ubistva dvojice mladića u Kajićima i prvog dana straha, u Bratuncu dolazi do velikih protesta i okupljanja naroda. Javljeno je da će taj dan u Bratunac doći dva člana Predsedništva Republike BiH, Ejup Ganić i Nikola Koljević. Sa Hamedom Efendićem, predsednikom SDA, krenuo sam u Bratunac na stadion, na koji je prethodno sletio helikopter sa delegacijom iz Sarajeva. Sa njima je došao i Avdo Hebib, pomoćnik ministra za policiju i Ibrahim Čolakhodžić, član Vlade. Delegacija se uputila u zgradu SO Bratunac, dok je na stadionu bilo okupljeno nekoliko hiljada građana koji su na sve načine iskaljivali bes u interesu da se otkriju počinitelji ovih ubistava...”
Atmosfera na stadionu bila je vrlo naelektrisana, a Mustafić je samo dolio ulje na vatru. Uskliknuo je: “Počelo je! Mi smo okupirani!”
Posle mitinga na stadionu odabrano društvo okupilo se u kancelariji predsednika SO Nijaza Dubičića. Sastanak je bio u toku, piše Mustafić. Jedna je priča Ganića, druga Koljevića, bla, bla, bla...
Već tada sam vidio nemoć Sarajeva. Uzdaj se u se i u svoje kljuse!... Definitivno, ubijanje je počelo. Mora se najozbiljnije razmišljati o nastaloj situaciji”.
ĆOSIĆ NIJE ČETNIK
Mustafić piše da je bio zaprepašćen kad je na jednom sastanku Alija Izetbegović rekao da će Muslimani morati da zarate i sa Hrvatima, jer “sve ono što Srbi rade javno, Hrvati rade tajno.” Mustafiću nikako nije išlo u glavu ni Izetbegovićevo verovanje “da za BiH idu bolji dani, jer na čelo Jugoslavije dolazi Dobrica Ćosić. On jeste Srbin, ali nije četnik”, rekao je Alija.
(Nastaviće se)