Broz poteže batinu

KADA je, u jeku junskog sukoba, poremećena ravnoteža između samoupravljanja i države, napredovanje studentskog pokreta naišlo je na otpor, sve jači, glavnih poluga datog poretka: partijskog, državnog i privrednog aparata. O delovanju vojske nema dostupnih i pouzdanih svedočanstava. Ipak, godinu dana nakon juna 1968, Latinka Perović, tadašnji sekretar CK SK Srbije, pomenula je da je "u prošloj godini naš sistem sa junskim događajima, krizom u Čehoslovačkoj i događajima na Kosovu pod pritiskom sila koje su htele vojno-birokratski sistem izdržao veliku probu".
Partijski aparat, u prvom redu izvršni organi partijskih rukovodstava, bio je odlučujući činilac gušenja "studentskih nemira". Odatle potiču inicijative koje ostvaruju ostali aparati. Ako bismo zbir vrhova pomenutih aparata, makar sasvim uslovno, nazvali "političkom elitom" (ili politokratijom), mogli bismo zapaziti da ona stupa, nakon okončanja štrajka na Beogradskom univerzitetu, u sve odlučniju i jedinstveniju akciju, pogotovo posle otklanjanja nedoumica u pogledu stvarnog značenja govora predsednika SKJ i SFRJ.
Štrajk je, kako smo ranije videli, okončan nakon govora predsednika preko televizije 9. juna. Značenje njegove poruke bilo je različito tumačeno. Verovanje da je njime podržan studentski pokret bilo je poljuljano onda kada je, već sutradan, Borba objavila, na naslovnoj strani, uz pomenuti govor, i redakcijski članak pod naslovom "Mlado žito i kukolj".
U ovom tekstu povučena je oštra granica između "zdrave većine", "žita", snaga Dobra, s jedne, i "nezdrave manjine", "kukolja", snaga Zla, s druge strane. Ona prva strana spada u "našu stvarnost", a ova druga ili lebdi iznad nje ("apstraktni humanizam") ili gmiže ispod nje ("političko podzemlje"). Takav način mišljenja N. Milošević je nazvao "persijskom varijantom samoupravljanja". Dabome, prema ovima drugima, treba pojačati pedagoški nadzor i preduzimati odgovarajuće mere.
Ovaj uvodnik naišao je, pored oštre kritike na studentskim zborovima, i na izvesnu kritiku samog izdavača "Borbe", SSRNJ, koji je preko Tanjuga izdao "ogradu" prema njemu, ali ona je ubrzo povučena radi "smirivanja situacije". Sama Redakcija je objavila novi, nešto blaži uvodnik, pravdajući oštrinu prethodnog time što je bio napisan pre emitovanja pomenutog govora predsednika.
Nedoumice u pogledu stvarnog značenja pomenutog govora otklonio je sam predsednik, novim govorom. Stavovi izloženi u ovom govoru postali su osnova za svojevrsnu političku "diferencijaciju" i ugaoni kamen osnaženja monolitnosti poretka.
On je, na VI kongresu Saveza sindikata Jugoslavije (26. VI 1968), uz podršku onoga što smatra prihvatljivim, posebno naglasio sledeće: "Vi znate, drugovi i drugarice, da je sada bilo svakakvih pokušaja od raznih elemenata. Pojavili su se oni sa kojima smo imali posla na univerzitetima i prije studentskog revolta. To su pojedini profesori, neki filozofi, razni praksisovci i drugi razni dogmatičari, uključujući i one koji su vršili razne deformacije u Upravi državne bezbednosti itd. Sve se to danas nekako ujedinilo. Svako, naravno, radi za sebe, ali su ipak udruženi u nastojanju da se kod nas stvori neki haos i da love u mutnom. Mi im moramo pružiti odlučan otpor, reći odlučno ne. Oni sada proglašavaju pokret na univerzitetu. To ne potiče od studenata, već od ljudi koji bi hteli da stvore neki embrion višepartijskog sistema, i da se postave kao faktor, koji će sa skupštinom i drugima razgovarati na ravnopravnoj osnovi. Štaviše, oni idu i dalje: negiraju radničku klasu kao najvažniji faktor i stub ovog društva. Za njih su radnička klasa i njena uloga prevaziđeni. Savez komunista za njih ne znači ništa. Po njihovom mišljenju, trebalo bi da neki mudraci, neke tehnokrate stanu na pijedestal i svojim štapićem komanduju, a sve drugo da bude bezbojna masa.
Radnička klasa trebalo bi da pita njih i da se pokorava njihovoj samovolji. Pa zar je to moguće danas u našoj zemlji, zar je moguće da takvi ljudi i sa takvim idejama nastupaju, a da mi to mirno posmatramo i dalje. Njima nema mesta ni tamo gde se nalaze (Snažan aplauz i odobravanje.). Zar da takvi vaspitavaju našu djecu na univerzitetima i školama? Nema im mjesta tamo! (Snažno odobravanje i aplauz)..."
Opseg važenja i delotvornosti političkog autoriteta zavisi, prirodno, ne samo od njega samog, već i od ponašanja "političke elite". Uz naglašenu međuzavisnost moći autoriteta i moći "političke elite", njenim pripadnicima prepuštena je izvesna samostalnost u "razradi" inicijalnih stavova, jer je njihova moć usmerena isključivo prema "dole". Ali ni njihova zajednička moć nije, izgleda, dovoljna za realizaciju svake inicijative, te one bivaju obnavljane, u više navrata, sa samog vrha.
Zalažući se za obračun s nacionalizmom (krajem 1971. godine), predsednik se ponovo založio za to da s univerziteta budu uklonjeni "oni elementi koji imaju tamo mogućnosti i vrlo dobro tlo da skreću našu omladinu u pravcu koji nije poželjan za naš razvitak"; istakavši sledeće: "Šta smo mi tu do sada učinili? Nismo makli nijednog čovjeka. Na Beogradskom univerzitetu, na primjer, tačno smo znali ko je izazvao i ko je zapravo bio protagonista poznatih nemira studenata. To je bilo poznato, pa ipak su ti ljudi ostali tamo i dalje. Ja sam govorio ko su ti ljudi. To su pojedinci, nama tuđi, i uglavnom prozapadni".
Mesec dana kasnije ponovio je iste stavove i zahtevao neodložno postupanje po njima, uz upozorenje: "A one koji to neće a odgovorni su kao politički rukovodioci - pitaćemo zašto to nisu uradili".
I četiri godine nakon prvog govora sečivo osude upereno je, opet, u istom pravcu. U uvodnom govoru "političkom aktivu" SR Srbije, oktobra 1972, predsednik je upozorio da između njega i nekih rukovodilaca postoje ideološke razlike, prvenstveno u pogledu stava prema "klasnom neprijatelju", a u vezi s tim posebno je istakao sledeće:
"Godinama ja govorim da na beogradskom, kao i na zagrebačkom i nekim drugim univerzitetima ima profesora koji uzgajaju našu omladinu koja će, ako bi se to produžilo, sutra biti apsolutno tuđa našem socijalističkom sistemu, socijalističkom razvitku. I govorio sam da mi moramo takve profesore pozvati na odgovornost i onemogućiti im da predaju na univerzitetima. Do danas ja nisam ništa postigao. Otvoreno sam rekao o kojim ljudima se radi i danas ovdje imam spisak njihovih imena. Znam da i dalje rade protiv nas. Ali, protiv njih se nije postupilo ništa. Čak i protiv onih koji su već zaslužili da sudski budu gonjeni, i to se izmanevrisalo. Išlo je sa mukom, na pola, nekako da ih se izvuče, da ne budu kažnjeni. Slušajte, drugovi, mi smo u revoluciji. To najbolje pokazuje situacija danas, u vrijeme kada u svijetu vri na sve strane, kada ne znam šta će nam sutrašnjica doneti".
Tito je istom prilikom istakao i značaj ličnog autoriteta, rekavši: "Ja ne bih hteo da ulazim u pojedinosti drugovi, u ono gdje sam ja lično pogođen, a znam gdje je ko šta rekao... Nekog poštovanja prema čovjeku koji ima tolike godine i već je toliko dugo u pokretu ipak treba da bude, da se ne prave takve stvari iza leđa. Sa tim stvarima naši ljudi, radnici i komunisti, ne bi bili zadovoljni".
Na kraju ovog sastanka, koji je sam nazvao "vanforumskim sastankom", on je ponovo istakao da je bilo "slučajeva da se nepovoljno i nedozvoljeno govorilo, ne samo o meni kao ličnosti i čovjeku, nego se nije vodilo računa ni o tome da sam Predsjednik SKJ i to dugo vremena - od 1937. godine ja sam na glavnom rukovodećem položaju - i da kao takav imam odgovornosti za stanje u cijelom Savezu komunista Jugoslavije i u svakom njegovom pojedinačnom dijelu".
U zaključnoj reči - pomenuvši kako nema nameru da arbitrira, ali da je ipak protiv liberalnog odnosa prema "klasnom neprijatelju", da "onda broj diskutanata za ili protiv jedne određene teze ili ocjene nije presudni faktor za revolucionarno opredeljenje i ocjenu kuda treba ići i šta raditi". Već sutradan po početku ovoga sastanka objavljena su, u štampi, imena "sumnjivih" profesora, samo sa Beogradskog univerziteta (spisak je, navodno sačinjen u Univerzitetskom komitetu SKS Beogradskog univerziteta), čime je započeta nova etapa ideološke kampanje...

UBIJANJE KOMARACA
Predsednik Savezne skupštine M. Popović govoreći političkom aktivu Kosova, u vezi s junskim događajima, pomenuo je da se radilo o "reakcionarnoj političkoj zaveri koja je iza toga stojala". P. Stambolić, predsednik CK SKS, zahtevao je veću upornost u obračunu s protivnicima, "da Savez komunista ne bude taj koji ubija jednog po jednog komarca", već da bi trebalo "stvoriti sistem koji će isušivati baru"...

Feljton je napravljen prema knjizi Nebojše Popova “Društveni sukobi izazov sociologiji - beogradski jun 1968”, koja je prvi put objavljena 1983, ali je odmah bila zabranjena. U ovoj knjizi, koja je rezultat desetogodišnjeg rada, autor daje genezu studentskog bunta u Titovoj Jugoslaviji, detaljno
opisujući zbivanja na Beogradskom univerzitetu. Koristeći veliki broj
dokumenata, Popov daje odgovore na pitanja kako je nastao studentski pokret, šta je u sebi nosio, za šta se zalagao i kako se završio.
Knjigu je ovih dana, štampao “Službeni glasnik” i može se naručiti na tel. 011/36 444 52 ili na e-mail: kontakt@slglasnik.com.
(Nastaviće se)