Rat je ostavio neizbrisiv trag i Milan se nikada više nije nasmejao. Dvoje dece Marka Baji?a umrlo u logoru, a dvoje propalo od bede
KADA je objavljena mobilizacija i dignuti Srbi da brane ognjišta od onih koji su krvoločno krenuli na njih da ih zatru i unište na njihovim vekovnim ognjištima, Milan Savić je imao samo devetnaest godina - još, tako reći, golobrado seljače, rano se oženio i već dobio sina koga je ljuljao u kolevci. Ali, rat nije imao za sve to ni milosti ni obzira. Iz svog sela Sedlare preko Valjeva, Milan je krenuo kao regrut na front, jer su Austrijanci već jurišali na zemlju Srbiju preko Drine. Regrut je, bez i jednog dana obuke, ušao u rov...
A kako je izgledao Savićev povratak, posle četvorogodišnjeg smrtnog iskušenja, domu svome?
„Probijemo Solunski front“, svedočio je regrut „Drinske divizije“, i nije bilo te sile koja je mogla da nas zaustavi da ne krenemo u Srbiju da vidimo svoje familije i svoj rodni kraj posle toliko pretrpljenih muka. Išli smo kao opijeni - sve dublje, sve brže i sve dalje. Nismo znali ni za kakav strah. Pred Beogradom smo razbili poslednje okupatorske bande, pa smo tek onda krenuli kućama... To nije bio običan hod. To je bio juriš, trčanje, bez odmora i predaha. Što pre da stignemo do naših najdražih. Mnogo puta sam mislio na sina koji je ostao u kolevci... Išao sam svome selu Sedlare, jednako uzbuđen. Nisam više bio ni mlad. Moje lice su izbrazdale duge i teške ratne patnje i zli dusi. Kosa potpuno seda u 23. godini... U selo sam ušao tužan. Iz daleka sam video: plot i ograda oko kuće - porušeni. Ovaca u toru nije bilo, a kuća srušena i opustela. Moja žena je istrčala pred mene i povikala, u suzama:
- Hvala Bogu kada si se živ vratio. A mi čuli da si kosti ostavio na Kajmakčalanu, pa smo te odavno ožalili i oplakali i za sve naše slave i svece za pokoj ti duše sveće palili...
Majčine suze
I dugo smo, zagrljeni, jecali... Dete koje sam ostavio u kolevci, bežalo je od mene i nikako se nije moglo privići da ima oca bez koga je pune četiri godine rastao... I nisam mogao da se radujem: najlepši dani moje mladosti za mene su ostali najbolnije uspomene. Rat je ostavio neizbrisivi trag u mojoj duši i ja se više nikada nisam nasmejao...
Pravo mu je ime bilo Dragutin, a po dedi, iz ljubavi i poštovanja, zvali su ga Stojko, prezivao se Stevanović - Stojković, selo Kutlež, okružje Leskovačko.
Dragutin, odnosno Stojko i njegov brat Dimitrije bili su u istoj desetini, a divizija se zvala Moravska. U vojnu su krenuli uoči svetog Arhangela, kada su na svim seoskim crkvama dugo i zloslutno zvonila zvona koja su objavljivala početak velike vojne i dizanje Srba na oružje da se brani otadžbina od neprijatelja koji je dolazio sa severa.
Kada se vojna završila neposredno posle proboja Solunskog fronta, ostalo je sećanje ovog redova iz Moravske divizije:
„Ja sam odmah krenuo kući. Ne znam šta me je to tako snažno nosilo? Činilo se da imam krila. Nisam znao ni za umor, ni za nesanicu, samo što pre da se stigne do Kutleža. Sudbina je htela, posle mnogih ranjavanja i smrtnih iskušenja, da preživimo veliko ratno zlo...
...Kod kuće sam našao oca i majku, u suzama i čekanju da se živi sinovi vrate iz vojne. Svoju ženu Milosavu nisam zatekao. U ratu je umrla, dok su moga najmlađeg brata Milana, Bugari ubili. Osvetio sam ga pošteno... Bog da mu dušu prosti. Brat Dimitrije bio je brži u jurišu prema kući i uspeo je, gotovo trčeći, da stigne dva dana pre mene. Pred sam proboj Solunskog fronta razdvojili smo se, a dotle smo bili u istoj desetini, vazda rame uz rame... I kod kuće nastade plač, cviljenje, ridanje, pa celivanje. A, od domaćinstva, nekada bogatog, nije ostalo, tako reći, ništa: sve popaljeno, razoreno i razvučeno. Ali, šta se moglo - vojna je bila strašna. Hvala Bogu i svim svetiteljima da se ostalo živo...
Tako, zasučemo rukave i u slozi, Dimitrije i ja i ostareli otac, koliko je mogao, počnemo da kućimo i stičemo sve od početka...
...Moja majka Stamena, ostarela i izmršavela, neprekidno je, i noću i danju, bila u suzama. Mi, sinovi, smo je smirivali, a ona nam je ovako odgovorila:
- Deco moja, sinovi moja, četiri godine vojne su prošle, a ja nisam plakala za vama. Srce sam stezala i suze nisu kvasile moje lice, pa me pustite sada da se dobro isplačem. U meni je reka suza...
Razoreni dom
PODNAREDNIK Marko Bajić u rat je stupio tako reći sa svoga kućnog praga. Kada je front išao preko Suvobora, pridružio se srpskoj vojsci. Prvo je pripadao Četvrtom, a zatim Šestom puku; prošao je kroz mnoge bitke i velika smrtna iskušenja. Iz rata je doneo mnoge rane na sebi i odlikovanja, a među njima i ono najveće - „Karađorđevu zvezdu.“
Bajić je svoj povratak domu svome ovako zapamtio i opisao:
„Demobilisao sam se tek početkom januara devetnaeste. Služba nije dala da kući krenem ranije. Naš puk je bio u Pečuju. Još smo se, zbog granica, sa Mađarima, gledali preko nišana. Molim i preklinjem svoje starešine da ću presvisnuti od velike želje za kućom i mojim ukućanima na koje mislim i u snu i u javi. Najzad dobijem objavu i skinem uniformu. Sa severa sam krenuo u zoru. Posle dva dana i dve noći razne vožnje, a najviše pešačenja, kući sam, u selo na Suvoboru, stigao u devet uveče. Nosio sam ćebe i šinjel, jer beše velika studen. Kucnem na prozor. Žena me poznala po glasu. U radosti je kriknula:
- Evo, moj Marko iz vojne najzad stigao!“ I grunula u plač i ridanje. I ja nisam mogao suzama odoleti...
...A našao sam ih nesrećne, u jednoj sobici, u pop Milinoj kući. Dva detenceta, kao dva šteneta, zbila se između nekih sanduka i garavog šporeta, pa se greju. Šćućurili se i sve se tresu od studeni i straha. Veće sam ih ostavio odlazeći u rat nego što sam ih, posle četiri godine, našao. Načisto propala od gladi i bede. Žena sa sebe skinula one rite, pa ih pokrila, a ona ostala gola, takođe, od zime cvokoće zubima...
Kroz plač, brišući suze, pitam ženu gde je drugo dvoje dece. Odlazeći u vojnu, kod kuće sam ostavio četvoro. I ona, jednako se gušeći, ispriča kako su ih okupatori oterali u logor u Švabiju ili Mađarsku i tamo su deca, od gladi i boleština, pomrla. Nikada im za grob nismo saznali... Stegao sam srce i zasukao rukave. Počeo sam da radim naše zemlodelačke poslove. I u bedi se moralo živeti, a nadežda da će biti bolje nikada me nije napuštala...
(Nastaviće se)