Obrnuto od - Sunca

 Prizor je bio istovremeno veličanstven i čudnovat, u svakom slučaju, nezaboravan. Kraj je aprila i, sa pomešanim osećanjima da prisustvujemo snimanju nekog vesterna i da smo uplovili u bure istorije - usred savremene Amerike - stižemo u PIT arenu Univerzitetskog centra Nju Meksiko. Opkoljeni smo šarenilom boja i okruženi zvucima nesvakidašnjih ritmova. Samo novinarska propusnica uspeva da nas kroz masu raznobojnog perja, iscrtanih lica, božanstvenih kostima, „progura“ do srca arene gde - tačno u podne - uzbuđenje dostiže vrhunac.
Sve kamere znatiželjnih posetilaca arene moraju da se ugase, noga „stranaca“ da ostane zakovana za tribine, dok se ovalna pozornica u podnožju pretvara u svetilište na koje sa svih bočnih otvora počinju da se slivaju najstariji stanovnici američkog kontinenta. Stižu američki Indijanci, ili kako ih u SAD još zovu, Amerikanci starosedeoci - na čelu sa velikim poglavicama.
Prisustvujemo najvećem svetskom godišnjem okupljanju američkih Indijanaca u Sjedinjenim Državama. U saveznu američku državu Nju Meksiko na „Pauvau“, kako se naziva ovaj grandiozni skup, pristiglo je više od 150.000 ljudi, da bi pratilo ritualne plesove i pesme oko 3.000 izvođača, američkih Indijanaca iz preko 500 severnoameričkih plemena.
Po obodu pozornice arene, oko tradicionalnih indijanskih instrumenata, ogromnih bubnjeva, raspoređene su u krug grupe bubnjara, obavezni pratioci svih ritualnih plesova. U kostimima „načičkanim“ simbolikom, utkanom u svaki detalj odeće, u boje na licu, pokrete, zvuke i prateći ritam bubnjeva, na pozornici arene - koja je pretvorena u sveto mesto, gde noga stranca ne sme da stupi - smenjuju se - i među sobom nadmeću - plesači. Izvode ritualne plesove. O značenjima i simbolici nerado govore strancima, a takvima smatraju i belce koji se već generacijama nazivaju Amerikancima. „Pauvau“ je za Indijance svetinja.
Indijanci imaju igru za gotovo svaku priliku - za rat, za lov, da prizovu kišu, za dobru žetvu, da pozdrave dolazak novog godišnjeg doba. Prate je obavezno bubnjevi, neke vrste svirala i pesma, i imaju verski i ceremonijalni značaj. Koraci indijanskih plesova nisu jednostavni. U davna vremena muškarci i žene su igrali odvojeno, različite korake na isti ritam. Posle susreta sa belcima, počeli su da igraju zajedno. Plesači se obično kreću u smeru obrnutom od kretanja sunca, a kada igraju zajedno, žene su u unutrašnjosti kruga.
Spremni da nam govore o svojoj filozofiji života, pogledu na savremeno američko društvo, i svojoj (ne)prilagođenosti njemu, Indijanci istovremeno pažljivo neguju, čuvaju i sa kolena na koleno - često bez ikakvih pisanih dokumenata - prenose običaje, tradiciju i iznad svega, možda, istoriju. Delili su sa nama priče o plemenskom životu, načinu na koji se bore da povrate svoju zemlju, rezervatima, predrasudama koje ih, smatraju, neopravdano prate, problemima i načinu opstanka. Ipak, o nekim delovima svoje istorije, posebno o susretu sa došljacima, belcima i ritualima ljubazno, ali odlučno odbijaju da pričaju.
Ono što su nam izražavali naši indijanski sagovornici u Nju Meksiku - profesori, novinari, predstavnici vlasti, poslovni ljudi - bila je želja da shvatimo njihov položaj u SAD, njihovu vezanost za zemlju koju žele da vrate, da ih ne povezuju sa „jeftinim“ predrasudama o nasilju, drogi i neradu u rezervatima, da pokažu osobenost svog pogleda na svet i potrebu svoje borbe za suverenitet.

ŠTA JE „PAUVAU“
SVOJEVREMENO, „Pauvau“ je bio Savet Indijanaca na kome su raspravljali o problemima plemena ili se okupljali uoči velikog lova. Ovaj termin kasnije je ušao u upotrebu i van indijanske sredine, i danas se u SAD koristi kao oznaka za skup moćnika.

KOSA I PERJANICE
Za Indijance kosa je bila i ostala ponos i radost. I danas često Indijanci nose dugu kosu. Neki su verovali da je kosa povezana sa misterijom života i pažljivo su vodili računa da nijedna dlaka ne dopadne u ruke neprijatelja. U ranija vremena svako pleme se razlikovalo po onome šta su nosili na glavama. Dakota Sijuksi su nosili perje orla, Čiroki neku vrstu turbana.

(Nastaviće se)