Kada je Stjepan Bobek igra?ku karijeru završio u 36. i trenersku, tako?e uspešnu, ve? u 50. godini (jer su neo?ekivano nastali problemi sa srcem), prijatelji, novinari i navija?i su mu ?esto postavljali pitanje: da li bi mogao da sastavi “idealni tim” Partiz
KADA je Stjepan Bobek igračku karijeru završio u 36. i trenersku, takođe uspešnu, već u 50. godini (jer su neočekivano nastali problemi sa srcem), prijatelji, novinari i navijači su mu često postavljali pitanje: da li bi mogao da sastavi “idealni tim” Partizana i da ne pogreši? Dugo je izbegavao da odgovori na tako delikatno pitanje, jer je mnogo cenio asove svoje generacije, ali i onaj tim koji je 11. maja 1966. godine igrao u finalu Kupa evropskih šampiona protiv Real Madrida.
Najzad se i javno izjasnio u ediciji “Fudbal - moj život” Miodraga - Mileta Kosa, sa ličnom ogradom da je u nekom slučaju možda bio subjektivan i - grešan. Taj “idealni tim” Partizana po Stjepanu Bobeku, iako sastavljen još 1982, toliko impresivno deluje da, izuzev Predraga Mijatovića i možda Sava Miloševića, ne bi imali primedaba ni asovi iz devedesetih minulog stoleća.
Dakle: “Šoškić (Ćurković) - Brozović, Jusufi - Čajkovski, Zebec, Vasović - Mihajlović (Bjeković), Milutinović, Bobek, Galić, Simonovski. Nema Vladimira Kovačevića i Momčila Vukotića, koji su bezmalo deceniju i po nosili dres Partizana, nema Bruna Belina, Marka Valoka, Aleksandra Atanckovića, Blagoja Paunovića, Mustafe Hasanagića, ali zanimljivo obrazloženje možda dovoljno svedoči koliko je Stjepan Bobek verovao u spoj generacije u kojoj je bio kapiten i one koju je četiri godine trenirao.
“Milutin Šoškić je bio apsolutni profesionalac. Voleo je da trenira, imao ozbiljan prilaz svakom meču. Protivnike nije delio na velike i male. Ivan Ćurković je bio najinteligentniji golman kojeg sam sreo. Bio je uvek gospodar trenutka i nepodložan panici.
“Miroslav - Meho Brozović bio je bek o kome su protivnici govorili toliko lepo, želeći samo jedno - da ne igraju protiv njega! Bio je stabilan, lukav, oštar, odlično igrao glavom, imao sjajnu tehniku oduzimanja lopti. Fahrudin Jusufi dolazi u red onih asova koji su ušli u sve tajne igre. Tako su pre njega, samo diskretnije, delovali Stanković i Belin. Bio je bek tehnike i mašte, imao pravu dozu oštrine, istinski temperament i nadmoćnost koja se graničila sa neskromnošću. Jednostavno: voleo je da igra i znalački forsira napad...
“Zlatka Čajkovskog nije mogućno opisati rečima. Imao je sve i više je voleo fudbal i nadigravanje od svih nas. U njegovoj blizini svi smo nekako delovali sigurnije i odlučnije. Branko Zebec je kao centarhalf (ne levo krilo) imao mesto u svakom timu sveta. Time je sve rečeno. Velibor Vasović je na terenu bio igračka gromada. Osporavali su mu talenat, ali on je, igrajući sjajno za Partizan i Ajaks, demantovao sve skeptike...
“Mnogi će pomisliti da sam sentimentalno vezan za Mihajlovića. Međutim, ja sam visoko cenio njegove kvalitete. Savršen tehničar, okretan i vešt, dribler, brzo je mislio i lukavo šutirao. Da je bio samo malo hrabriji. Bjeković je, takođe, napadač po mom ukusu.
Ulogu i mesto Milutinovića u ovom idealnom timu mogu da ospore samo oni koji ga ne vole. Kakav je to majstor bio! U Zagrebu, protiv Dinama, zastao sam za trenutak i gledao kako lomi odbranu protivnika. Niko mu od nas nije bio potreban.”
Stjepan Bobek ističe da su mnogi nepravedni prema Galiću. On tvrdi da je Galić bio izvanredan tehničar, koji je maksimalno cenio vreme u fudbalu, jer je sve izvodio u naletu, u sprintu kojim sluđuje protivnika. Bobek nalazi pravu ocenu i za Simonovskog: bio je svestran fudbaler, najbolji evropski half s kraja četrdesetih.
DŽAJIĆ IZNAD SVIH
BOBEK je najviše cenio Pelea, Di Stefana i Puškaša, ali nije propustio priliku da u idealni tim uvrsti i trojicu Jugoslovena. Grošić - Kuper, Nilton Santos - Čajkovski, Zebec, Didi - Garinča, Pele, Di Stefano, Puškaš i Džajić. Po njegovom uverenju, Pele nije kralj fudbala, već kralj svih kraljeva! Di Stefano je najkompletniji fudbaler svih vremena na svetu. Uz “idealni tim” sveta, i kraći komentar Stjepana Bobeka o Draganu Džajiću: “Imao je u svojoj igri nešto o čemu su najbolji “broj 11” mogli samo da sanjaju. Po mom uverenju, veći je od svih nas. Zar onaj njegov gol protiv Engleza, 5. juna 1968. u Firenci, nije antologijski i dovoljan za ceo život? Džajić je, jednostavno, zaslužio sve počasti, naše i evropske, koje je dobio...”
(Nastaviće se)