Kada je u 35. godini završio blistavu igra?ku karijeru, kao ozbiljan i porodi?an ?ovek postavio je sebi jedino mogu?e pitanje: kako i kojim putem dalje
KADA je u 35. godini završio blistavu igračku karijeru, kao ozbiljan i porodičan čovek postavio je sebi jedino moguće pitanje: kako i kojim putem dalje? Generacija kojoj je pripadao, sa izuzetkom Zebeca i Vukasa koji su karijere nastavili i završili u inostranstvu, ništa nije zaradila. Čajkovski i Beara nisu imali blistav nastavak karijere u nemačkim klubovima, pa su njihova primanja bila u potpunoj suprotnosti sa igračkim vrednostima.
“Mi smo se ponašali dostojanstveno. Nismo trčali za šakom dolara po svaku cenu. Sećam se zanimljivog događaja u jednom pariskom hotelu. Čajkovski je sjajno igrao na francuskoj turneji. U hotel je došao menadžer i ponudio mu, za prelazak u pariski Rasing, da na čeku upiše sumu za koju napušta Partizan. Čajkovski je demonstrativno odbio, uz obrazloženje da nema tog novca kojim se Čajkovski može kupiti. Sjajne ponude dobijali smo Mitić i ja, ali mi smo, jednostavno, ignorisali menadžere...”
Ponudili su mu da vodi mladi tim Partizana, i Stjepan Bobek je pristao. Tu su bili Šoškić, Jusufi i Miladinvoić, koji su među prvima postali prvotimci, zatim Kovačević, Vasović, Jovanović, Čebinac, Mitić, Kiš, Rede, Miliradović, poznatiji kao “Partizanove bebe”, koje je iznedrio sjajni stručnjak Florijan Matekalo.
“Osećao sam da se nešto veliko i fudbalski lepo vaja pod mojom rukom. Uživao sam u zrelosti poteza i bogatstvu ideja Kovačevića, u tehnici, inteligenciji i golgeterskoj veštini Srđana i Zvezdan Čebinca, u klasi dirigenta Mitića, koji bi, da se nije razboleo, sigurno dostigao internacionalni nivo kakav su brzo stekli prvi prvotimci Šoškić, Jusufi i Miladinović...”
Na tradicionalnom turniru u Viljaređu, mladi tim Partizana je u finalu nadigrao Milan, ali je, nažalost, pretrpeo poraz - 1:2. Stjepan Bobek je proglašen za “najboljeg fudbalskog učitelja”, što je predstavljalo veliku moralnu injekciju. Po povratku u Beograd, obavestili su ga da bi varšavska Legija, takođe armijski tim, želela da ga angažuje.
“Legija se nalazila u krizi, boreći se za opstanak. Radio sam po ceo dan sa disciplinovanim fudbalerima i uspeh nije izostao.
Na kraju, bili smo treći, i ja sam, čeznući za porodicom i Beogradom, odlučio da se vratim. Dobio sam tada i nekakvu ponudu iz Zagreba. Pomislio sam odmah: zašto ne bih prihvatio Zagreb, bar na godinu dana, da budem s roditeljima koji su već stari i bolešljivi? Tim pre što Marton Bukovi dolazi u Partizan...”
Sasvim neočekivano, sve se preko noći promenilo. Maron Bukovi se predomislio i javio da ne dolazi u Partizan.
“Rukovodstvo kluba odmah je odlučilo da ja preuzmem prvi tim, a moj veliki drugar (i pašenog) Prvoslav - Boba Mihajlvoić biće tehnički direktor. Srećan trenutak za mene: ostao sam u Partizanu i sa porodicom u Beogradu, preuzimam perspektivni tim, pojačan Milanom Galićem, koji stiže iz Zrenjanina kao ‘veliki talenat’ i ‘budući reprezentativac’. Bio je to izazov novih psiholoških i fizičkih napora...”
Ideja iskusnog i inteligentnog Artura Takača predstavljala je pun pogodak. Stjepan Bobek i Prvoslav Mihajlović su sa talentovanom generacijom tri puta uzastopno osvojili titulu nacionalnog prvaka. Na banketu, u čast osvajanja prve titule 1961/62, bio je toliko srećan da je poželeo da zagrli ceo svet.
“U dva naredna šampionata sve je bilo lakše. Potvrdili smo primat, zahvaljujući pojedinačnoj i kolektivnoj klasi Šoškića, Jusufija, Miladinovića, Vasovića, Čebinca, Kovačevića i Galića, koji su već bili i standardni ili povremeni reprezentativci.
U odnosu na direktne rivale - Crvenu zvezdu, Dinamo, Hajduk, pa i Vojvodinu i Sarajevo - naša igra je bila ubedljivija i raskošnija. Zahvaljujući trijumfu Partizanove fudbalske škole, pridobili smo nove stotine hiljada navijača, čime sam posebno ponosan...”
NIŠTA BEZ LOPTE
“DA budem iskren: želeo sam da napustim fudbal i postanem navijač Partizana i reprezentacije. Vodeći ljudi iz kluba ubeđivali su me da moram da ostanem u fudbalu i da nastavim karijeru kao trener. Nekako sam osećao da postaje nepodnošljiva i pomisao na život bez lopte. Zar da do kraja radnog veka provodim život između četiri zida kao bibliotekar? Zašto ne bih iskoristio znanje i diplomu trenera, koju sam stekao kao aktivni fudbaler pri Vojnoj akademiji?”
(Nastaviće se)