SAD sa Obamom u Beloj ku?i više nikad ne?e biti kao ranije. Student koji je glasao za Mekejna proslavio pobedu Baraka Obame
KASNO noću onog utorka za istoriju, 4. novembra (bila je zapravo, već sreda, negde oko dva ujutru), vaš dopisnik, vraćajući se sa gostovanja u vanrednom postizbornom programu Glasa Amerike, imao je jedno zanimljivo iskustvo sa vašingtonskih ulica. Dok sam čekao na crvenom svetlu u centru grada, na uglu znamenite Avenije Pensilvanija i 12. ulice (stotinak metara od Bele kuće) kolima je iznenada pritrčao jedan primetno razdragani beloputi mladić. Izdvojio se iz grupe koja je dolazila sa transparentima iz suprotnog smera – očigledno iz pešačke zone, ispred Bušove rezidencije, gde se te noći masovno slavio Obamin trijumf i skandiralo njegovom liku i (budućem) delu.
U takvim situacijama - bliskog susreta, u to doba, sa nepoznatom osobom - vašingtonsko iskustvo nalaže da se brzo zatvori prozor na kolima i još brže zdimi preko raskrsnice, bez obzira da li se u međuvremenu na semaforu pojavilo zeleno svetlo. Nešto me je, međutim, zadržalo: momak je sijao od zadovoljstva, nije izgledao violentan – a kolima je prišao široko se osmehujući i spreman da se rukuje.
„Ovo je naše veče. Hoćete li da se rukujemo za novu Ameriku? - zapitao je više nego uljudno, sa pristojne udaljenosti i rukom i dalje ispruženom prema mom poluotvorenom prozoru.
Bio je, očigledno, prezadovoljan potvrdnim odgovorom. Rukovanje je potrajalo, dok se on predstavljao, u jednom dahu: „Znate, ja nisam danas glasao za tog tipa iz Demokratske partije. Glasao sam za Mekejna. Ali, kad sam večeras čuo Obamin pobednički govor iz Čikaga i kad sam malo bolje razmislio o svemu, prestao sam da žalim što je moj kandidat izgubio izbore. Shvatio sam da je ovo početak nove Amerike, koja je potrebna meni i mojim drugarima...Hvala vam na podršci. Bog vas blagoslovio. Živela nova Amerika!“.
Pozdravili smo se još jednom i on je otišao da se pridruži svom društvu, koje je odmicalo Avenijom Pensilvanija, gore prema Kongresu. Njihovi poklici „O-ba-ma, O-ba-ma“ nisu mogli, u toj gluvoj novembarskoj noći, da se ne čuju i do spavaćih soba u obližnjoj Beloj kući. A, da se i ne pominje da su, dok su oni odlazili, drugi pristizali u tom pravcu.
Poklici Obami
VREDNOST akcija na njujorškoj berzi i dalje oscilira, sa tendencijom pada, stopa nezaposlenosti ide u vis, porast životnih troškova govori o srozavanju standarda onih koji imaju malo ili nimalo – ali „obamanija“ ne jenjava i zasad sve to potire. Ne zna se, naravno, koliko će još da potraje taj medeni mesec Amerike sa izabranim predsednikom, ali on (u skladu sa veštinom koju je demonstrirao tokom predizborne kampanje), nastavlja sad da sprovodi svoju strategiju koju je pripremio za ovih 70 dana, koliko mu predstoji do polaganja zakletve i preuzimanja svih ustavnih poluga vlasti.
Za razliku od Džordža Buša, koji je posle Obaminog izbora sad dobio i formalno pokriće da se još manje meša u svoj preostali posao, njegov naslednik angažovao je sve snage svojih ekonomskih savetnika kako bi trasirao put oporavka zemlje odmah posle inauguracije, 20. januara.
Poruke Lutera
TO je, međutim, ono što dolazi i sa čim će ova zemlja imati da živi i da se bori još godinama i godinama. U međuvremenu, postizborna euforija ne jenjava i zajednički imenitelj reagovanja na izbor prvog Afroamerikanca za predsednika svodi se na konstataciju da Amerika, sa Barakom Obamom u Beloj kući, više nije i nikad više neće biti što je bila. Baš tako: nikad više.
U tekućim postizbornim reagovanjima – kad se uveliko analizira i objašnjava Obamin doprinos rađanju „nove Amerike“ (kako ju je nazvao onaj student, sa početka ove priče) – uveliko se podseća na značaj govora nekadašnjeg legendarnog crnačkog lidera, sveštenika Martina Lutera Kinga, u Memfisu (država Tenesi), aprila 1968. „Ja, možda, tad neću biti sa vama, ali večeras hoću da vam kažem da ćemo mi, kao narod, jednog dana stići do obećane zemlje“, rekao je tad dr King svojoj pastvi, na propovedi u, „samo za crnce“, prepunoj periferijskoj crkvi.
Dan kasnije, beli rasisti ubili su u Memfisu Martina Lutera Kinga i poslali ga u istoriju kao neprikosnovenog lidera i inspiratora crne Amerike. „Crni predsednik u Beloj kući, pa to je bilo jednostavno nezamislivo. Bilo je puno nas koji smo radili na raznim poslovima – baštovani, čistači, u kuhinji, posluga i slično. Ali, uvek se znalo ko smo mi, a ko su gospodari“, ispričao je, pre par dana za Vašington Post, 82-godišnji Tejlor Rodžers, koji je otišao u penziju posle tri decenije staža na poslovima batlera „gospodara“ iz Bele kuće (od Lindona Džonsona, do Bila Klintona).
Artur Miler običavao je da kaže da je suština Amerike „ono što obećava“. U najmračnijim od mračnih vremena, tokom ratova i dramatičnih ekonomskih kriza, periodima lova na veštice i međurasnih eksplozija, u traumatičnim sučeljavanjima sa posledicama terorističkih udara - to obećanje osvetljavalo je ovoj zemlji put napred.
Osmeh i suze
UOPŠTE nije malo onih koji smatraju da i predsednički izbori 2008. označavaju jedan od tih obećavajućih preokreta koji će biti upisani u istoriju SAD.
„Birači su izišli masovno na glasačka mesta, kladili se na bolju budućnost Amerike i predali vlast jednom neočekivanom kandidatu. Kandidatu koji im je obećao da će povesti Amerikance jedne prema drugima, umesto da se održava na vlasti eksploatišući njihove razlike. Ali, kraj je daleko. Još nam predstoji da se nosimo sa dva rata i sa ozbiljnom ekonomskom krizom, kakve nije bilo decenijama. Ipak, trebalo bi da zastanemo za trenutak i da prepoznamo značaj ovog izuzetno važnog trenutka u našoj istoriji. Vredno je to i osmeha, i zdravica, i suza“, napisao je "Njujork Tajms" ovih dana, u jednom komentaru o značaju izbora prvog crnog predsednika SAD, posle 43 belih prethodnika.
I ostali mediji našli su se ovih dana oko toga na istoj talasnoj dužini. „Pobeda Baraka Obame predstavlja kraj jednog i početak drugog, fantastičnog poglavlja u američkom eksperimentisanju sa demokratijom, započetog 1789. izborom Džordža Vašingtona“, ocenio je Nacionalni radio. Uz zaključak:„Ali, tumačiti sad to kao fundamentalnu promenu u našem razvoju, promenu koja donosi nešto novo i nepoznato, značilo bi umanjivanje značaja prošlosti, neopravdano izdvajanje Obaminog dostignuća i podsticanje nerealnih očekivanja od njegovog predsednikovanja“.
(Nastaviće se)