Albanska golgota u romanu Dobrice ?osi?a - Vrhovna komanda nam nare?uje marš preko Albanije, takvu naredbu mogli su izdati samo maloumnici, a sprovesti o?ajnici i kukavice
Feljton “Novosti“ o Solunskom frontu, napravljen povodom knjige Dragoljuba Živojinovića “Nevoljni ratnici“ i stavova akademika Dobrice Ćosića o albanskoj golgoti, izazvao je veliko interesovanje naših čitalaca. Punih 15 dana na stranicama “Novosti“ lomila su se koplja oko Ćosićevog stava: “Ne mogu da se divim političkoj i državničkoj mudrosti Nikole Pašića, rukovodstvu i strategiji prestolonaslednika Aleksandra i vojvoda Putnika i Stepanovića, koji su prepolovljenu vojsku i stotinu hiljada civila, žena i dečaka, rukovođeni fanatičnom idejom da sloboda i Jugoslavija nemaju cenu, poveli u kolektivnu smrt za ratni cilj koji saveznici nisu tada prihvatili.“ U nastavku feljtona objavljujemo nekoliko odlomaka iz četvrtog toma Ćosićevog romana “Vreme smrti“ u kome je veliki pisac potresno opisao epopeju našeg veka. Naslove i međunaslove dala redakcija.
NAREDBU o povlačenju srpske vojske preko Albanije i Crne Gore na primorje, vojvoda Mišić prima kao bezumlje Pašićeve politike i Putnikove strategije. Na takvo i konačno uništenje srpske vojske i države on ne može da pristane u ime odgovornosti i dužnosti, koje su teže i više od komandantske i vojvodske. A kako sada, sateran u Peć, uz Prokletije i Mokru goru, sa armijom svedenom na trećinu redovnog sastava, sa vojskom gladnom, golom i bosom na snegu, da krene za svojom zamišlju i ne izvrši to samouibstvo u kome nema ni podviga, ni časti?
Zatvori se u gostinsku sobu begovske kuće, u koju se smestio i Štab armije i čitava njegova porodica koju vuče sa sobom, što ga ljuti i ponižava pred vojnicima čija su čeljad u ropstvu, pa sa svojima neće ni da obeduje, ni da spava, ni reč da prozbori. Dragutin mu loži peć, donosi čaj i peksimit; prošle noći mu krišom uz minderluk do vrata spustio korpu punu najlepših metohijskih jabuka. A pukovniku Hadžiću naredi da ga obaveštava jedino o crnogorskom bojištu i događajima koji bitno menjaju sadašnje stanje.
Kuda idemo
Ali neprijatelj nezaustavljivo prodire, od svanuća čuju se topovi, vreme se sunovraćuje i promenu Putnikove odluke čini sve težom, a za koji čas on više neće moći ni o čemu da odlučuje. Cigarete mu peku prste, čelo mu se lepi uz prozorsko staklo: nad šumom plavih dimova iznad Peći, strme, visoke, pod snegom - isprečile se Prokletije: propast je pod njima, na njima, i iza njih.
Ipak se prelomi da sazove sve komandante armija koji na pravcima svojih povlačenja danas prolaze kroz Peć, s namerom da ih ubedi da ne izvrše poslednju naredbu Vrhovne komande. Dok ih je očekivao, strepeći od njihovoih stavova, ađutant mu prijavi Vukašina Katića. Ulaze vojvoda Stepa Stepanović i general Pavle Jurišić Štrum i Mihajlo Živković. Pozdravljaju se kao da je mrtvac na stolu za koji posedaše.
Vojvoda Mišić odmah poče:
Sazvao sam vas da zajednički promislimo kuda smo se mi to uputili. Vlada i Vrhovna komanda su pobegli u Albaniju. Sad smo nas četvorica, sa odsutnim Bojovićem i Gojkovićem, odgovorni za sudbinu naše preostale vojske i naroda.
Odgovorni smo, Mišiću, onoliko koliko nas zakon i Vrhovna komanda ovlašćuju. Iznad toga - nismo!
Država je, Stepo, propala zajedno sa tim zakonima, a Vrhovna komanda je van otadžbine. I sad su nam sva ovlašćenja u savesti i glavi. Molim te, prvo me saslušaj... Mi se od Save i Dunava, pa sve do Prizrena i Peći, povlačimo ka našim saveznicima, koji nam, po obećanjima, stižu u pomoć, a njih ni od korova. Svakom komordžiji i čobaninu je jasno da su nas saveznici izigrali. Izdali! A naša Vrhovna komanda nas upućuje preko Albanije, na primorje, gde opet treba da nas čekaju saveznici! Takvu naredbu mogu samo maloumnici i besavesnici da izdaju, a očajnici i kukavice da izvrše!
Ako, Mišiću, tako produžiš, ja ću biti primoran da bez pozdrava odem odavde. Ovo je Štab armije, a ne mehana!
Ovo je Štab Prve armije, Stepo, i u njemu mora da se govori istina o našem stanju. Ovde mora da se misli, a ne da se povija šija!
Vojvode, molim vas, razgovarajmo o onome zbog čega smo se sakupili - ljutito kaže general Živković.
Stanje je očajno. Mi nemamo vezu sa Vrhovnom komandom, a i s našim trupama su nam slabe veze. I sad je, gospodo, mnogo značajno da se veze između nas četvorice ne pokidaju. A što se našeg spasa tiče, nema te pameti u koju smemo bez sumnje da se pouzdamo - kaže smerno general Šturm.
Reci, Mišiću, zašto si nas sazvao.
Reći ću, Stepo. Najpre da se saglasimo o našem stanju i položaju. Ja ću da nabrajam činjenice, a vi ih poričite. Naša vojska doživljava moralni slom. Vojnici beže u masama, pukovi su svedeni na bataljone. Hrane za vojsku i stoku, ako se stegnemo, imamo još za četiri do pet dana, a naše marševanje do Skadra i Svetog Jovana Medovskog mora da potraje osam do deset dana. U albanskim planinama i od siromašnog arnautskog stanovništva koje nas mrzi, ubija i pljačka, ni silom ne možemo hranu dobaviti. Je l’ to istina, gospodo?
Istina je - kažu Živković i Šturm.
Na putu kroz Crnu Goru, takođe, nema hrane. I Crnogorce mori teška glad. Gladovaćemo, Stepo. Vojska nam je gola i bosa, a zima je. Iznurena teškim borbama i dugim marševima, poskapaće od mraza i gladi u albanskim i crogorskim planinama. Na celoj toj samoubilačkoj maršruti, vojsku i izbeglice sečekivaće arnautske zasede...
To i mene mnogo brine - kaže general Živković.
A pre no što krenemo u tu bestragiju, moramo uništiti svu artiljeriju, komoru, zaprežnu stoku, svu vojnu opremu, sem pušaka i fišeklija. Mi ćemo biti prosjačka rulja, a ne vojska! Jesu li to činjenice ili ja zborim beslovesnosti?
Šturm i Živković klimaju glavom. Stepa namršteno gleda kroz prozor u snežna brda.
Vojvoda Putnik nam naređuje da naše trupe ubedimo da veruju u saveznike.
I da istrajemo do kraja, kako i priliči starešinama srpske vojske!
U ime čega, Stepo, treba istrajati u toj zabludi i prevari? Zar ti isti saveznici nisu proletos od nas, svojih saveznika, koji sami drže čitavo balkansko ratište, sakrili svoj dogovor da Dalmaciju daju Italiji, a Banat Rumuniji? Zar Rusi proletos nisu odbili da prime Pašića u Petrogradu? Zar nisu čitavo proleće i leto vršili pritisak na nas da zbog njihovih poraza na svim frontovima mi pređemo Drinu i Savu i u nastupanju ka Zagrebu i Pešti budemo potpuno satrveni? Zar nas ti naši saveznici nisu sprečili da napadnemo Bugare pre nego što izvrše mobilizaciju, odbranimo prugu za Solun i obezbedimo povlačenje ka jugu? Zar nam nisu neprestano tvrdili da nas Bugari neće napasti i da će nas oni odbraniti? Kako možemo da zaboravimo da su nam od prvog dana nemačkog napada obećali sto pedeset hiljada svojih vojnika koji će nastupati od Soluna, a dva ruska korpusa preko Rumunije? I kako sada smemo da im poverujemo da će nas čekati na primorju kad nam oni čitave jeseni, svakog dana, poručuju: izdržite još malo, istrpite još neki dan, pomoć vam stiže, pobeda je vaša! A to je, gospodo, značilo samo jedno: ginite, Srbi, dok ne izginete svi!
Očajno stanje
VOJVODI Mišiću prepuče glas; svima je mučno da ga gledaju kako drhti, pa spustili poglede i ćute.
Sve je to istina, ali nije cela - progovori vojvoda Stepanović. - Da nam saveznici ne daju oružje i zajam za rat, mi bismo još prošle jeseni, posle pada Beograda, oborili zastave. Da nema tih i takvih naših saveznika, Austrougarska bi nas odavno pregazila. Čekaj, Mišiću, da kažem šta sam naumio. A da li bi ti tako rđavo mislio o saveznicima kad bi uvideo da te njihove prevare Srbije nisu jedino prevare?
Kako nisu?
Tako lepo! Možda ne mogu da nas pomognu, jer na svim frontovima trpe teške poraze. Posle pada Kovna, usledila su velika ruska odstupanja ka istoku, onda je došlo do sloma francuske ofanzive u Šampanji, engleskih neuspeha kod Losa i poraza u Galipolju. Sad su Centralne sile izrazito jače. I ovo naše stradanje nije prouzročeno jedino savezničkim obmanama, nego i savezničkim nemoćima, gospodo. Neizvestan je pobednik u ovom ratu, Mišiću. Neizvestan!
Onda tim pre ne treba uludo satirati preostalu vojsku. A što se tiče nemoći saveznika da nas pomognu, to je, Stepo, tvoja žalosna naivnost. Slom Srbije i gubitak Balkana za saveznike nije izraz vojne nemoći nego potvrda glupe strategije savezničkih vojskovođa. Stvar je u tome što saveznički generalštabovi ne vide značaj balkanskog ratišta, i što su do sada imali Srbe da im brane Dardanele i Carigrad. Oni nas potcenjuju i žrtvuju!
VERA U SAVEZNIKE
DRUGI ministar:
Šta će biti, gospodine predsedniče, ako nas tamo, na primorju, ne prihvate saveznici?
Pašić:
Saveznici nas moraju prihvatiti. Čvrsto sam ubeđen da će nas u Svetom Jovanu Medovskom i Draču sačekati savezničke lađe sa hranom, odećom i celokupnom vojnom opremom. Njihovi poslanici mi to garantuju.
NEKA STIGNE SAMO JEDNA ČETA
PAŠIĆ:
Jutros mi je Esad-paša poslao i drugu poruku, obećavši da će nas na svojoj teritoriji dočekati kao prijatelje. Ja sam siguran da će on održati reč.
Drugi ministar:
I ja ću vas slediti, gospodine predsedniče, ali s teškim strahom. Mnogo će nam postradati vojska. A tek narod... Čujete li ga? Sve ovo napolju čeka našu odluku.
Pašić:
Neka do mora i saveznika stigne jedna divizija, neka stigne jedan puk... Neka s nama stigne jedna četa vojnika. Srbija će biti spasena. Postojaće i ostvariće svoje ciljeve. A Habzburška carevina biće srušena... Ja ću sada odmah pozvati savezničke poslanike i saopštiti im našu konačnu odluku.
Nastaviće se