Kampanja protiv ?aplina po?inje veoma rano, ve? 1928. godine, kada je imala cilj da uništi njegov mit i pripiše mu antidržavnost i asocijalnost
KAMPANjA protiv Čaplina počinje veoma rano, već 1928. godine, kada je imala cilj da uništi njegov mit i pripiše mu antidržavnost i asocijalnost! Na prepreden, podmukao način, iznošene su tvrdnje da je ratni dezerter, i to u vreme kada je front Prvog svetskog rata značio savest nacije. Čaplin, koji se nekoliko puta prijavljivao kao dobrovoljac, a vojna komisija ga odbijala zbog bolesti, morao je da satisfakciju traži na sudu, gde je i dobio.
No, napadi na Čaplina, samo uz povremene predahe, ne prestaju. Sumnjiče ga da je komunista, što je tada, u politički naivnoj američkoj javnosti, bilo ravno bogohuljenju. I danas u nekim knjigama, pa čak i enciklopedijama, za njegovo političko opredeljenje može se pročitati da je bilo komunističko. Čaplin je, istina, imao interesovanja za boljševičku revoluciju, za Lenjina. Kada je po završetku rata došao u London, želeo je da poseti Sovjetski Savez (1921). Razgovarao je sa H. Dž. Velsom, koji se tada tek bio vratio iz Rusije, ali su ga, upravo zbog kampanje u Americi - odvratili od posete.
Čaplin, naravno, nije bio komunista, nego umetnik, u čijem su, kako delu, tako i u njegovom ličnom biću, čovekoljublje i pravda duboko bili usađeni. Delo mu je revolucionarno, podsećao je na Balzaka, koji je, bez obzira na svoje građansko poreklo i na svoju rojalističku pripadnost - objektivno bio vesnik i zagovornik “novog” i “progresivnog” u francuskom društvu devetnaestog veka.
Vrhunac progona Čaplina došao je kasnije, histerijom antikomunizma, čiji je nosilac u Americi bio Makarti. Godine su to pedesete, kada je, uz mnoge druge holivudske liberalne umetnike, na “crnu klupu” stavljen i Čaplin. Neposredni povod bio je ismevanje guvernera Valasa kojim je veliki slobodar protestovao protiv deportacije kompozitora Eslera. Pravi razlog je, svakako, bio poznat odranije, i Čaplin, “stara skitnica”, morao je da krene na novi put - u samoizgnanstvo. Odlazi iz Amerike, a ministar pravde SAD dovikuje za njim: “Možeš se vratiti samo kada dokažeš i potvrdiš svoju moralnu vrednost!”, odnosno podobnost.
Čarli se, skoro posle četvrt veka (1972), vratio u Ameriku, ali ne da bi potvrđivao svoju podobnost i svoj moral o kome je ceo svet znao, nego da bi primio “Oskara” kojim je Amerika htela da bar nešto od mrlja koje joj je naneo Makarti spere. Bilo je to mesec-dva posle “Legije časti”, koju mu je dodelio predsednik Republike Francuske Pompidu. Godinu dana ranije, predsednik Tito, povodom 75-godišnjice njegovog života i osnivanja FEST-a (1971), odlikovo ga je ordenom jugoslovenske zastave sa lentom. Pored Čaplina, odlikovani su tom prilikom najistaknutiji svetski stvaraoci: Rene Kler, Žan Renoar, Mark Donskoj, Lukino Viskonti, Federiko Felini, Piter Justinov, Fric Lang, Luis Bunjuel, Akira Kurosava, Ingmar Bergman, Džon Ford, Lorens Olivije, Satjadžit Rej.
Tito je bio jedan od retkih državnika koji su i na taj način uvažili i odali priznanje filmskim umetnicima.
Čaplin nije baš žudeo za takvim priznanjima, ali je s velikom zahvalnošću, na njemu svojstven način, reagovao. U Kanu je, 1972, pošto mu je uručeno odlikovanje, izveo solo tačku Čarlija skitnice, a primajući u Veveju, u Švajcarskoj, orden Jugoslavije, za Tita je u pismu zahvalnosti rekao: “Tito je maršal kome čin nije dodeljen kraljevim ukazom, nego borbom protiv Hitlera. Ja kao redov te borbe ustajem i salutiram!”
Neformalan i sklon da svemu da ironičnu ili šaljivu stranu, prilikom prisilnog odlaska iz Amerike, ministru pravde SAD je odmah iz Londona poslao na poklon jednu dečju bajku o pravdi.
A kada ga je Hruščov, na nekom od ekskluzivnih prijema na Ženevskom jezeru, diveći mu se, pozvao da dođe u Sovjetski Savez, Čaplin mu je rekao, šaleći se - ali u čemu je, kao i uvek, bilo i zbilje: “Hvala vam, ali kada ćete vi da uplatite milione dolara za moje filmove koje tamo po bioskopima vrtite!”
U slavi, kao i u pobuni, ostaje, dakle, isti: vedri Čarli (Tito je jednom rekao: “Kada gledam njegove filmove, deset godina postajem mlađi”). Razume se, nije način pobune učinio Čaplina genijem, nego su ga takvim učinili dar, duh i čovečnost.
Nastaviće se