Savremenici pamte da je bila jedna od najlepših u gradu. Kragujevac je izgubio izgled turske kasabe
MOŽDA je mladi kralj, na svoj način, voleo svoju lepu suprugu, ali bio je neveran muž. Nisu mogli da se usklade, ona je bila hladna, otmena, strogo moralna, zaljubljena u svoju lepotu, koju je brižno negovala. Pokazala je i političke ambicije, želela je srpski presto, što bi odgovaralo Rusiji.
Naravno da Milan nije želeo da mu žena otme presto, a još manje ruski uticaj, bio je zakleti austrofil. Čudan čovek i čudan kralj. Gubio je ratove, a po uzoru na austrijsku, organizovao je srpsku vojsku, osnovao Vojnu akademiju za visoko obrazovane oficire, Timočku bunu je krvavo ugušio, a 1888. objavio je Ustav, jedan od najdemokratskijih, kojim se vladareva prava ograničavaju. Najzad, abdicirao je u korist sina jedinca Aleksandra i ostatak života proživeo u evropskim gradovima, sa titulom ”grof od Takova”. Umro je u Beču 1901, kad je imao 46 godina.
Dve godine kasnije, u surovom vojnom puču, ubijen je njegov sin zajedno sa suprugom Dragom i Obrenovići su zauvek otišli sa srpskog prestola. Ostala su istorija, sećanja, anegdote, pesma: ”Moj Milane, kad u vojsku pođeš, nemoj moju kapiju da prođeš”, koja se pogrešno smatra za narodnu, nju je ”spevala” jedna od mnogobrojnih Milanovih ljubavnica. Ostao je i Milanov raskošni dvor, dostojan bilo koje evropske prestonice. Dugo je bio najlepši i najraskošniji dvor na Balkanu, posle mnogih prepravki i adaptacija to više nije. Zovemo ga Gradska skupština, neobično ime za dvorsku palatu.
Novo vreme
KAMEN temeljac za dvor svečano je postavljen u januaru 1881, u prisustvu mnogih značajnih evropskih zvanica, među kojima je bio i nadvojvoda Rudolf, nesuđeni car austrijskog carstva, koji se ubio u dvorcu Majrling sa ljubavnicom Marijom Vačerom. Dvor je završen 1883 godine. Sagrađen je u stilu rokokoa i renesanse, a nameštaj je, prema posebnoj porudžbini, napravljen u bečkoj dvorskoj firmi ”Porto i Fiks”, koja je radila samo za dvorove. Mnogi novinari, pisci i putopisci prolazili su kroz Srbiju, zanimala ih je mala država koja je brzo otresala naslage turskog robovanja. Herbert Vivijen, putopisac i dopisnik londonskog ”Dejli ekspresa”, napisao je veoma lepu knjigu o ovom dvoru, a slavni Feliks Kanic, uz obimne tekstove, ostavio je i veliki broj divnih crteža dvora, njegovih fasada, a još više crteža salona, balske dvorane, holova, dvorske kapele.
Nije samo dvor bio velelepna palata. Na beogradskim Terazijama i u Knez Mihailovoj ulici bogati ljudi su podizali lepe kuće u tada modernim stilovima, a slične kuće su podignute i u drugim gradovima Srbije, sa nameštajem koji je dopremljen najčešće iz Beča. Menjao se način života, odevanja, bilo je sve više Srba koji su se vraćali sa diplomama, često i sa titulama doktora nauka poznatih evropskih univerziteta. Bistri seljačići školovani su o trošku države, ili ličnom trošku kralja i kraljice, a bogatiju decu školovali su roditelji.
Balovi, toalete, maniri, ono što se zove novi društveni život bili su ”u nadležnosti kneginje Julije”, supruge kneza Mihaila, a kasnije još više kraljice Natalije. Mnogo novog je prihvaćeno. Ipak, za našu sredinu bilo je čudno osnivanje ”devojačkih škola”, one su ih osnivale i održavale svojim novcem. Kasnije su postale državne, u mnoge, već postojeće regularne škole, počele su da se upisuju i u njima školuju i devojke. Zaboravljeno je da su bogati Obrenovići i njihove supruge bili veliki narodni dobrotvori i darodavci.
Kraljica Natalija poklonila je mnogo prestonici. Veliko imanje između današnjih ulica Kralja Milana, Balkanske i Admirala Geprata njen je dar, a Univerzitetu je poklonila ogromno imanje, preko devet hiljada hektara šume kod Kučeva i rudnike zlata ”Blagojev kamen” i ”Sveta Barbara”. Za njihovim primerom krenuli su najbogatiji Srbi: Miša Anastasijević, Luka Ćelović, Đoka Vlajković, Vlajko Kalinić i mnogi drugi.
Korzo - ponekad
KRAGUJEVAC, gde su živeli Jakovljevići, izgubio je izgled turske kasabe. Podignute su nove porodične kuće u šumadijskom stilu, sa drvenim doksatima, a bogati građani su se nadmetali u građenju velikih, modernih kuća. U gradu je otvorena Topolivnica, sa mnogo radnika, u kojoj je radilo mnogo radnika i stručnjaka, inženjera. Brzo je stekla dobar renome i njeno oružje kupovale su i druge države.
U gradu je bio bogat kulturni život, Kragujevac nije bio monotona i dosadna palanka. Još od vremena knjaza Miloša postojalo je pozorište koje je osnovao Joakim Vujić, a 1933. otvorena je prva srpska gimnazija u kojoj je nastava bila na srpskom jeziku. Gimnaziji je kasnije priključena Učiteljska škola, otvorene su i druge srednje škole i nekolko zanatskih škola.Velelepna zgrada sadašnje Gimnazije podignuta je u godinama detinjstva Milice Jakovljević, pa je i ona bila njen đak.
Milica je bila dobar đak, još u osnovnoj školi bila je član školskog hora i imala je u njemu i ”solo partije”. Verovatno se time ponosila, članovi školskog hora mogla su da budu samo ona deca koja imaju dobar muzički sluh i lep glas. Njene savremenice kažu da je bila dobra drugarica, ali, ”volela je da se ističe”.
Savremenici pamte da je bila vrlo lepa plavuša, jedna od najlepših devojaka u gradu. Njena školska drugarica se sećala da je ”kosu ispirala čajem od kamilice, da bude svetlija i lepršava”. Želela je da bude lepa. A koja mlada devojka to ne želi? Odevala se lepo, a skromno, kao sve devojke iz dobrih porodica. Retko je šetala na korzou, sa porodicom je odlazila u pozorište, a često u Biblioteku, koja je imala i Čitalište. Radila je sve kućne poslove. Majke su govorile malo neposlušnijim ćerkama: ”Ugledaj se na Milicu Jakovljevićevu!”
RATNE GODINE
SA početkom rata Milica se vratila u Kragujevac da u teškim danima bude sa svojom porodicom, da brinu o bratu Stevanu koji negde daleko ratuje, da se Bogu mole da ostane živ i da se vrati. Glad, siromaštvo, okupator, strah, logori, strašne vesti sa fronta o pogibijama najdražih trajali su četiri godine i ostavili dubok trag u sećanju svih koji su ga doživeli. Teške ratne godine pominju se u mnogim njenim romanima, pa i u ”Ranjenom orlu”.
NARUDŽBENICA
Knjigu „Mir Jam - obožavana i unižena“, u izdanju beogradske „Aleksandrije“, možete naručiti na tel: 011 3340-162 ili 011 3227-872
(Nastaviće se)