Dolari drugu Valteru

ŠESNAESTOG oktobra 1936, tri dana posle venčanja sa mladom, 22-godišnjom Lucijom Bauer, iz Moskve na granični prelaz Nagorjeloje, preko kojeg je Tito februara 1935. stupio na sovjetsku teritoriju, stiže poseban nalog za doček "druga Valtera". Graničnim vlastima se nalaže da jugoslovenskom građaninu Ivanu D. Kisiću, kako se Tito tada predstavljao, predaju 200 američkih dolara.
U Jugoslaviji se pojavljuje tek krajem 1936, kada je u Španiji već započeo građanski rat između republikanaca i fašističkih falangi Fransiska Franka. Početkom naredne godine šalje nekoliko pisama svom "dragom prijatelju" Milanu Gorkiću u Pariz, gde se tada nalazilo sedište CK Jugoslovenske sekcije Kominterne.
Iz ove prepiske bi se moglo shvatiti čime je tada bio zaokupljen. U prvom pismu govori o reakcijama jugoslovenskih komunista na prvi montirani staljinistički proces u Moskvi, na kom je, na osnovu falsifikovanih dokaza, na smrt osuđeno 16 najistaknutijih sovjetskih vođa:
- U mom mestu (Zagrebu) stvari idu polagano i teško - žali se Gorkiću i objašnjava:
- Muka je s intelektualcima, oni samo kritikuju i filozofiraju o (prvom staljinističkom) procesu (Zinovjevu) i Španiji, a za ostali rad ih malo boli glava.
Desetak dana kasnije javlja da drugi isfabrikovani staljinistički proces u Moskvi, na kom je trinaest visokih sovjetskih funkcionera osuđeno na smrt streljanjem, u Jugoslaviji izaziva "manji odjek negoli kod prvog":
- Radnici se uopće kolosalno drže po toj stvari. Jedino gdjekoji intelektualac filozofira o štetnosti takvih procesa.
U trećem pismu je još konkretniji:
- Drugi proces nije dolje naišao ni na kakve reakcije. Ljudima je postalo jasnije. Jedino još gdjegdje pokoji sentimentalni intelektualac jadikuje da sada nije upravo vrijeme za takve osude. Radnici su obično kolosalno shvatili taj proces i osudu, iako nisu imali mogućnosti da čitaju o tome: "znači kad ih je osudio sovjetski sud bili su krivi, a neprijatelj Sovjetskog Saveza je i neprijatelj radničke klase uopće". Tako su rezonovali radnici - konstatuje Tito sa zadovoljstvom.
Staljinov proces
POVODOM ovog drugog procesa, okončanog 30. januara 1937. u tri sata ujutro, kada su svi osuđeni i streljani, Tito će se oglasiti i u partijskom listu "Proleter". Neosnovane optužbe protiv Grigorija Lalina Pjatakova i dvanaestorice drugih sovjetskih rukovodilaca, Tito u ovom tekstu proglašava i propagira kao istinite. Pobijenim Staljinovim suparnicima stavlja na dušu da su širom najveće zemlje na svetu "potapali rudokopske jame vodom, uslijed čega je poginulo stotine radnika, čestitih pionira socijalističke izgradnje", "sistematski organizovali željezničke nesreće, uslijed čega je nastradalo životom stotine nevinih žrtava". Da su "uništavali najskuplje mašine i čitave fabričke blokove" i da su "vršili sabotažu na sve moguće načine u svim granama proizvodnje i raznim institucijama, gdje god su uspjeli da se uvuku".
- Zar je onda čudo da su se gnjev sovjetskog naroda i proleterska pravda sručili svom silom na glave tih monstruoznih zločinaca - pita se Tito, navodeći da su čak i neki "pošteni američki specijalisti", koji su tridesetih godina radili u Sovjetskom Savezu, "morali davati ostavku na svoje položaje, iako su imali i za američke pojmove veliku plaću, jer nisu mogli da gledaju sva ta zločinstva raznih Pjatakova, itd."
Tito se u ovom tekstu predstavlja i kao specijalista za prepoznavanje prikrivenih trockista, najvećih Staljinovih oponenata:
- Često ćeš čuti mnoge prikrivene trockiste kako govore: "Ja nisam trockista, ali nisam ni staljinista." Ko ovako govori, on je sigurno trockista.
A trockisti su za Tita, kao i za Staljina i najtvrdokornije staljiniste, najveći grešnici:
- Mnogi čestiti ne vjeruju da su se trockisti danas srozali na "običnu bandu špijuna, ubica, diverzanata i agenata fašizma". A evo šta radi ta banda u Španiji - otvoreno pomaže i služi Franku... ubijaju iz zasjede najbolje sinove španjolske radničke klase. Njih se tamo svakodnevno raskrinkava kao izdajnike i špijune u službi generala Franka.
Gorkić ni početkom 1937. nije znao šta je njegov nekadašnji štićenik 4. marta 1935. o njemu pričao Jakuboviču i Karaivanovu. Zato se njegov odnos prema Titu uopšte ne menja, on i dalje kao dobra vila bdije nad njim, čak i nad njegovim ličnim problemima.
Mala moja...
Januara 1937. Politbiro CK KPJ u Parizu, na Gorkićev predlog, odlučuje da prihvati Titovu molbu, da zaposli njegovu suprugu Luciju Valter, koju je on ostavio u Moskvi. Posle usvajanja ove odluke Gorkić Gržetiću prosleđuje Titov izveštaj iz Zagreba u kom se žali na zagrebačke intelektualce koji "samo kritikuju i filozofiraju" o prvom montiranom staljinističkom procesu u Moskvi.
- S manuelcima je mnogo lakše i stalno sam u vezi s njima.
Gržetić pita Gorkića: "Šta da radim sa Titovom ženom - Luci". Ona, kaže, "čeka obećanja koja su joj data", "bolesna i ne može da radi", u Moskvi dobija neku pomoć, ali "bi to moglo da prestane":
- Ako ipak ima neka mogućnost da bude tamo sa Titom ja bih bio za to da ju otpratim.
Gorkić odgovara da je "odmah pošalje ovamo u Paris", ali "samo ako je "100 odsto u svakom pogledu čista", našta Gržetić mesecima ćuti, pa se Titov zaštitnik zbog toga tri puta ljuti na svog moskovskog izaslanika. Prvi put ga podseća što nije "ništa odgovorio na naš predlog da Titina žena što prije ovamo dođe", a drugi put mu, uz pitanje "šta je s tim", kaže:
- Tito kreće po svoj prilici ponova na posao i bilo bi vrlo dobro kad bi mogao viditi svoju hanumu prije toga.
U trećem pismu Gorkić se ljuti na Gržetića što "ništa nisi poduzeo za hitno šiljanje žene Tita":
- Kad budeš ovo čitao nemoj da nas šilješ u neku stvar, nego vodi računa o tome da i ti treba da vodiš računa o ličnim zahtjevima ljudi. Tito je već dva puta bio dolje, dva puta bio ovdje u nadi da će svoju hanumu ovdje zateći, i sada opet mora da putuje, a da nje još uvijek nema. Ako si silom prilika morao da postaneš kaluđer, nemoj onda prisiljavati druge da odjenu monaško ruho.
Gržetić je i na ovo uvo ostao gluv, pa je Gorkić još dva puta urgirao za "Titovu hanumu":
- Nisi ništa odgovorio na naš predlog da Titina žena što prije ovamo dođe.
Drugi put je već bio ljut:
- Zamjeravamo ti svi da nisi još ništa poduzeo za hitno šiljanje žene Tita, niti si se udostojio da nam išta odgovoriš.
Između hajke na trockiste i brige za zbivanja u Španiji, Tito 1937. stiže da se iz Pariza četiri puta javi i svojoj mladoj supruzi Luciji Valter, koja je bila upola mlađa od njega. Imala je 23, a on 45-46 godina. Oslovljava je "mala moja voljena", tepa joj nazivajući je Lusil, raduje se što mu je napisala jedno pismo koje je "bilo dugačko, ali ne dovoljno dugačko za mene". Pati što je nedavno bila bolesna, nadajući se da će "uskoro sve opet biti dobro, a moja malena će opet biti kod svog gospodina"! Savetuje je da ne treba da bude nestrpljiva i nervozna, "jer ću ja poraditi sve da bi mogla da pođeš kod mene".
Veoma se brine za nju, jer je čuo da je "vrlo slaba", pita da li je stigla da se "samo malo odmori", kaže da je "saznao o svemu što joj se desilo" i savetuje da se "pre svega bavi svojim zdravljem". Poslao joj je "neke sitnice", a pismo završava:
- Jako želim da te vidim i s nestrpljenjem čekam taj trenutak. Srdačan pozdrav - tvoj gospodin.
(Nastaviće se)