Ko nabasa na vilište pa ga ne prepozna i u njega stupi ?esto se razboli i ljuto nastrada. Onda pomo?, hteo ne hteo, ište od ?uvarice tajni narodnih basama
KO nabasa na vilište pa ga ne prepozna i u njega stupi često se razboli i ljuto nastrada. Onda pomoć, hteo ne hteo, ište od čuvarice tajni narodnih basama. Ona pak pomaže kako zna i ume. Često uspešno. Na koji način?
Najčešće se molbom obraća vilama da je posestrime.
Posebno kad je nužda natera, kad sagleda u njima uzročnika nevolje, a zna da su silnije i jače od njenih bajanja. Želi da ih umilostivi, da se sažale na bolesnika, njenog pacijenta. Opravdava ga da je slep, gluv ili glup i da je iz neznanja izazvao gnev njihov.
Ostavlja im ukraj boravišta, ponude: večeru od presnog hleba, vino i med. Ovako ih moli:
“O, čujte l’ druge, lepše od mene, /Ja se vama molim po Bogu: /Ako si stara, bogom majko, /Ako si sredolika, bogom sestro, /Ako si mlada, bogom ćerko, /Ako si muško, bogom sine, /Da slegnete do mene dole, /Da ovu moju sirotinjsku večeru povečerate.”
Nekad se i ovako čini. Pri samom smiraju sunca, bolesnik izađe pred kuću, opremljen pečenom glavicom belog luka te traži da ma gde vatru ugleda. Kad je spazi kaže:
“Onde vatra gori, /Onde vila sina ženi /I zove mene na svadbu, /Ja ne mogu da idem, /Nego šaljem groznicu /I lukovu glavicu.”
Ako bajalica sumnja ko zapravo ima vlast nad lečenom bolešću obraća se vešticama, vilama i vetrovima zajedno:
“Ustaj! Avaj! Veštice, vile i vetrovi! Došli ste da Milanu pojedete srce i glavu. Ali je kod njega Dona bajalica, koja vas šalje u goru list da prebrojite, u more pesak da premerite, u svet putove da prebrojite. I kad se vratite ne možete mu ništa učiniti. Dona bajalica je dušom oduvala, rukom odmahala i travom rasturila. Na Milana život i zdravlje! “
Zanimljivo je da nekoje bajalice za obraćanje vilama koriste odrečit govor:
“O vilo, nevilo! /Pošalji mi sito nesito /Po djetetu nedjetetu.” Jutarnji pozdrav menjaju sa večernjim i obrnuto. I još štošta, i još koješta rade što zainteresovani čitalac može naći u specijalizovanim knjigama i još živoj praksi vidanja.
Ko nabasa na vilište pa ga prepozna, radi svoje zaštite, treba da pljune u njega, a ko kod bajalice krene mora znati da se njoj ne ide praznih ruku.
MELEM OD STAROSTI
BELI luk, spada u najuniverzalnije lekove i zato u svakoj srpskoj bašti raste. Lek je od mađija i vradžbina i mnozije bolesti. Odnos koji ima sa čovekom definisan je aksiomom: “Čuvaj ti mene od nokta, a ja ću tebe od oka, uroka i svakoga zla!”
Sav beli svet zna da je luk beli jedan od osnovnih životnih eliksira, ali su, eto, čoveku, baš vile prepreka da dugovečnost po želji ostvari. Mnogo pre genetskog inženjeringa mudri narod je tajnu poznao: seme saransaka - belog luka.
To je melem od starosti. Nevolja je što ga niko ne može videti, akmoli naći. Vile su spretnije i pametnije od ljudi i samo ga za sebe čuvaju.
Znaju vile ovu čaroliju od davnina, te im je seme vazda na trpezi. Neki koji ih poznaju, pretpostavljaju da je zelene boje, jer je, vele, sve što jedu zeleno.
Dakle zahvaljujući belom luku, vile žive po volji. Dok jedu seme. Kad im život dojadi jednostavno ga prestanu uzimati i lako se od ovog sveta oproste.
(Nastaviće se)