Kada je PVO Vojske Jugoslavije oborila 27. marta 1999. godine „nevidljivi“ F-117A kod sela Bu?anovci u Sremu, povedena je široka operacija spasavanja njegovog pilota
KADA je PVO Vojske Jugoslavije oborila 27. marta 1999. godine „nevidljivi“ F-117A kod sela Buđanovci u Sremu, povedena je široka operacija spasavanja njegovog pilota, u kojoj su ključnu ulogu odigrali američki paraspasioci iz sastava specijalnih snaga američkog vazduhoplovstva.
Njihovo glavno uporište nalazilo se u Brindiziju u Italiji, odakle su delovi prebačeni bliže zoni dejstva i to u BiH (Tuzla) i Makedoniju (Petrovac).
Bio je 27. mart 1999. godine i avijacija NATO i dalje je pokušavala da uništi RV i PVO Vojske Jugoslavije, što je bio njihov prvobitni i glavni cilj. Međutim, tačno u 20.42 dve vatrene kugle blesnule su nad sremskom ravnicom. Trenutak kasnije vatrena buktinja okrenula se u pravcu zapada i ubrzo je u sunovratu pala na zemlju. To je bio prvi avion oboren u ratu i to „nevidljivi“ F-117A „noćni soko“, ponos američkog vazduhoplovstva.
„Nevidljivi“ je otkriven zahvaljujući starom ruskom radaru, za koji su Amerikanci bili ubeđeni da ga niko više ne koristi. Ispostavilo se da ta stara tehnika može da otkrije avione sa smanjenim radarskim odrazom, takozvanu stelt tehnologiju. Informacija o dolazećem avionu stiže u Treći divizion 250. raketne brigade naoružan „nevama“, u okolini Šimanovaca. Na trenutak pale nišanski radar i brzo ispaljuju dve rakete. Avion ubrzo pada blizu sela Buđanovaca. „Cela akcija trajala je 18 sekundi“, kaže pripadnik naše PVO.
Amerikanci nikada nisu prikazali pilota Kena Dvilija, čiji je avion nosio nadimak „duh“, a njegovo ime je bilo ispisano na kabini oborenog „noćnog sokola“. Ipak, posredna saznanja o tome kako se on osećao te noći mogla su se pročitati u analizi časopisa „Nju sajentist“. Pilot nije ni pomišljao da će neprijatelj uopšte otkriti njegovo prisustvo. U jednom momentu, iznenada, snažne eksplozije su okružile njegov avion, otkidajući komade oplate sa krila i uništivši jedan motor. Avion se odmah sunovratio naniže bez kontrole.
„Jedini detalj koji ne mogu da zaboravim jeste povlačenje ručice za katapultiranje“, priseća se pilot koji je ipak uspeo da se spase, napipavši dragocenu ručicu pred sam pad aviona. „Posle šest sati drhtanja od straha, u jarku, na svega nekoliko stotina metara od goruće olupine pronašao ga je teško naoružan spasilački tim“, navodi američki časopis.
Na aerodromu u Tuzli bilo je bazirano, u stalnoj gotovosti za poletanje, osam helikoptera, sa timovima paraspasilaca i delovima specijalnih snaga. Među njima su bila i dva helikoptera MH-53J Pave Lowj IIIE, kao i dva francuska helikoptera „super puma“. Na zadatak spasavanja pilota Kena Dvilija u rejon pada „noćnog sokola“ poletelo je svih osam helikoptera sa ekipama, od kojih je samo jedan bio onaj „pravi“. Ostali su imali zadatak da fingiraju sletanje na raznim tačkama, radi zavaravanja snaga VJ. Operaciju spasavanja štitilo je šest borbenih aviona (četiri F-16 i dva F-15).
Komandant spasilačkog tima kapetan Džejms Kardoso u septembru 1999. godine odlikovan je medaljom „srebrna zvezda“, za zasluge u spasavanju pilota Dvilija. Da je akcija bila dramatična može se zaključiti poređenjem britanskih i domaćih izvora. Uvek dobro obavešteni novinar „Skaj njuza“ Tim Maršal, u svojoj knjizi „Igra senki“, tvrdi da je pilot „za dlaku“ umakao specijalnoj jedinici VJ „Kobre“. Specijalci su opremom za noćno osmatranje videli helikopter koji lebdi i sajlom podiže pilota. Bili su van dometa oružja „Kobri“, zbog čega su se na takve zadatke posle nosile lake protivavionske rakete „šilo“. Ali druge prilike nije bilo.
(KRAJ)