Košmar plavog anđela

Rozalind Horton i Sali Simons

18. 08. 2009. u 00:00

Merilin Monro je bila simbol idealizovane žene, ali i žrtve. Glamur Holivuda nudio joj beg od stvarnosti

Izuzetna pojava na platnu i zadivljujući izgled napravili su od Merilin Monro seks simbol za sva vremena. U detinjstvu siromašna i napuštena, postala je najveća filmska zvezda i legenda još za života. Merilin Monro, čije je pravo ime Norma Džin Bejker, bila je vanbračna ćerka Gledis Bejker, filmske montažerke u RKO studijima. Mentalno zdravlje majke je narušeno posle rođenja Norme Džin i ona je na kraju poslata u mentalnu ustanovu u Santa Moniki. Norma Džin je veći deo detinjstva provela u hraniteljskim porodicama i sirotištima.
Godine 1941. njen zakonski staratelj, Grejs Mek Ki Godard, koja je bila prijateljica njene majke, uzela je Normu kod sebe da živi s njom i njenim mužem. Grejsina strast prema filmovima, a naročito prema plavoj filmskoj zvezdi Džin Harlou, imala je ogroman uticaj na Normu, koja je i sama počela da mašta kako da postane filmska zvezda. Godine 1942. Grejsin muž je poslat na Istočnu obalu i par nije mogao a da ne povede sa sobom i Normu. U tom trenutku je imala 16 godina i nije želela da je ponovo stave pod starateljstvo. Grejs Mek Ki je ohrabrila Norminu vezu sa dvadesetjednogodišnjim susedom, Džejmsom Doertijem, smatrajući da je brak bolja opcija za nju.
Norma Džin i Džejms su se venčali posle šest meseci zabavljanja 19. juna 1942. Dve godine kasnije, Džejms je poslat na južni Pacifik gde se pridružio trgovačkoj mornarici. Za to vreme, Norma Džin je radila u fabrici u Burbenku u Kaliforniji, gde ju je primetio fotograf Dejvid Konover, koji je radio na foto priči za “Uank magazin” o ženama koje daju svoj doprinos ratnim naporima. Konover je prepoznao njenu prirodnu fotogeničnost i zahvaljujući njegovom radu dobila je nekoliko poslova kao model.
Norma Džin je privukla pažnju Bena Lajona, lovca na talente za filmski studio “20-th Century Fox”. Sklopila je s njima šestomesečni ugovor, i u tom periodu je malo radila, ali je iskoristila priliku da nauči nešto o šminkanju, frizuri i oblačenju. Produžila je početni ugovor i Norma Džin Bejker se preobrazila u Merilin Monro, ime za koje su se zajedno odlučili i ona i studio. Kosu je obojila u platinastoplavu po uzoru na Džin Harlou, i počela je da dobija manje uloge na filmu. Kada se vratio kući, Džejms Doerti je zatekao drugačiju osobu i par se 1946. razveo.
Merilin je pred kamerama delovala prirodno. Fotograf Ričard Ejvdon je jednom prilikom rekao: “Više je pružala pred objektivom kamere od bilo koje druge glumice ili žene. Nikad nisam fotografisao tako beskrajno strpljivu i požrtvovanu osobu koja se ispred kamere osećala mnogo lagodnije nego kada se ona ugasi.” Njena ležernost pred kamerom je možda odražavala tužnu istinu o njenom nesnalaženju u stvarnom životu. Za Merilin, glamur Holivuda je nudio beg od stvarnosti sveta koji kao da ju je izneverio. Sad kada je postala superzvezda privlačila je pažnju i ljubav koji su joj toliko nedostajali u detinjstvu i adolescentnom dobu. Njeno rastrzano odrastanje uticalo je na njeno poimanje sebe same i veza u koje se upuštala. Jednom je rekla: “Znala sam da pripadam publici i svetu, ne zato što sam talentovana, pa čak ni zato što sam lepa, već zato što nikada nisam pripadala nigde i nikome drugom.”
Prvi ozbiljan glumački posao koji je dobila bila je mala uloga u trileru Džona Hjustona “Džungla na asfaltu” iz 1950. Prvu glavnu ulogu dobila je u filmu “Ne moraš da kucaš“ (1952), zatim su usledile još neke da bi je tek uloga u filmu “Nijagara” vinula među zvezde. Te iste godine snimljena su još dva filma, koji su je promovisali u vodeću glumicu Holivuda - “Muškarci više vole plavuše” i “Kako se udati za milionera”. Decembra iste godine pojavile su se njene obnažene fotografije u prvom izdanju “Plejboja”. Fotografije, koje je snimio Tom Keli, napravljene su u vreme dok se Merilin još borila da prokrči sebi put u filmski svet, ali u vreme kada su objavljene ona je već bila superstar. “Plejboj” se pojavio samo mesec dana pre njenog venčanja sa čovekom s kojim je bila u vezi već dve godine, bejzbol zvezdom Džoem di Mađom, koji je takođe bio nacionalni heroj. Džo je želeo ženu i porodicu, a ne da svoj brak deli sa medijima, i bio je povređen kad su se pojavile Kelijeve lascivne fotografije njegove žene i neke druge scene u njenim filmovima. Samo devet meseci posle venčanja njih dvoje su se razveli.
Godine 1954, posle završetka snimanja filma “Sedam godina vernosti”, Merilin je raskinula ugovor sa “Foksom” i otišla da studira glumu. Želela je da prekine sa ulogama praznoglavih plavuša. Merilin se vratila u Holivud sa novim ugovorom sa studijem “Foks” i sa fotografom Miltonom H. Grinom osnovala je sopstvenu producentsku kuću “Merulin Monroe Productions”, za koju je snimila film “Princ i zabavljačica”, gde je glumio i Lorens Olivije, i svoj najčuveniji film, komediju koja je postala klasik “Neki to vole vruće”.
Merilin se udala po treći put 29. juna 1954. Njen suprug Artur Miler bio je scenarista na glasu i vodeći član umetničke inteligencije. Ali ni ovaj brak nije potrajao. Razveli su se 1961, kada je snimljen njen poslednji film “Neprilagođeni”, za koji je scenario napisao sam Miler kao poklon svojoj supruzi za Dan zaljubljenih.
Za svoje obožavaoce, Merilin je bila simbol idealizovane zvezde i pomalo žrtve, koju je svako mogao da sažaljeva i obožava. Istina je bila da Merilin nije bila ni srećna ni zdrava. Prekomerna upotreba raznih supstanci počela je da uzima danak. Postala je teška za saradnju, poslovično je kasnila na snimanja i često nije mogla da zapamti svoje replike. Počele su da se šire glasine da je u vezi sa Frenkom Sinatrom, a zatim i sa braćom Kenedi, predsednikom Džonom F. Kenedijem i njegovim bratom Robertom. Maja 1962. otpevala je čuvenu zavodničku verziju pesme od koje je zastajao dah, “Srećan rođendan”, na rođendanskom slavlju predsednika Kenedija, koje je upriličeno na televiziji. Stigla je kao i obično sa zakašnjenjem, i Kenedi joj je kasnije zahvalio sa ironijom što je za njega pevala “tako slatko i čedno”. Njeno mentalno i emotivno zdravlje je bilo narušeno i ona je provodila mesece seleći se sa jedne klinike na drugu. U to vreme, u njen život je ponovo ušao Džo di Mađo. Nadgledao je njeno lečenje i napustio je svoj posao kako bi mogao da živi blizu nje. Ali ubrzo nakon što je imenovana za glavnog favorita za osvajanje Zlatnog globusa 1962, nađena je mrtva u svom domu u Kaliforniji. Smrt je preobrazila Merilin Monro od filmske zvezde u ikonu. Njena pojava, koja ne stari, ovekovečena bezbrojnim fotografijama i slikama Endija Vorhola, poznata je ljudima koji su se rodili posle njene smrti isto kao i njenim savremenicima. Okolnosti pod kojima je umrla, kao i njene, na sve načine publikovane veze sa slavnim ličnostima i političarima, dale su krila teorijama zavere. Ipak, ono što je nju pokretalo bilo je dirljivo jednostavno:”Ne zanima me novac”, izjavila je jednom, “samo želim da budem predivna”.
(KRAJ)

Feljton je napravljen prema knjizi ”Žene koje su promenile svet” (izdavač IPS Media, Beograd), i može se naručiti na telefon 011/3715000.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije