Veliki korak nazad

Dejan Medaković

12. 10. 2009. u 00:00

 Razbijanje Jugoslavije neminovno vodi u diktat velikih i mo?nih sila. Šta je govorio Stepinac o nakaznoj NDH

 U oktobru papa dolazi u Hrvatsku. Tom prilikom proglasiće Alojzija Stepinca blaženim. Tužna vest, kobna za dalje odnose katoličke crkve i pravoslavlja. To je novi ponor koji sada zjapi između ove dve religije. Blaženi je krajnje dubiozna ličnost. Zatajio je za vreme rata, kada je priznao legitimitet nakazne NDH, nikle kao znak milosti Hitlera i Musolinija. Za tu zločinačku “državu” Stepinac je govorio da je delo Božje. I samog Gospoda je dozivao u pomoć da svojoj verujućoj pastvi dokaže kakvo je poreklo čuda koje se desilo.
Savremena Hrvatska dobija još jedan krupan “dokaz” da je sve ono što se sa ustašama dešavalo bilo samo deo velike borbe hrvatskog naroda da se oslobodi i stekne svoju državu. Deo te borbe bilo je i istrebljenje Srba, Jevreja i Roma. Bili su tu i logori uništenja i sve one beskrajne svireposti, koje su obeležile ustašku vlast i njenog poglavnika. Tom bezobzirnom postupku priključila se i katolička crkva u Hrvatskoj. Uostalom, nikako slučajno, svi su katolički biskupi, na čelu sa blaženim Alojzijem Krašićkim, odlikovani veleredom krune kralja Zvonimira. Prihvatanje ovog krvavog odlikovanja najjasnije svedoči o stavu episkopata prema ustaškoj vlasti.
Tako je stvoreno nerazmrsivo pletivo zajedničkih interesa, a to savezništvo zapečaćeno je krvlju nevinih mučenika. Teško da je ovaj poljski papa doneo sramniju odluku. Ne bih se čudio da ovaj isti čovek i papu Pija DžII proglasi braniteljem progonjenih. Ako to ne učini, zasluga pripada Jevrejima. Ipak, njihovu reakciju Vatikan ne želi da rizikuje.
U slučaju Stepinca nema ko da jaukne za Srbe, čije je stradanje hladno posmatrao ovaj blaženik, umirujući svoju savest da je šizmatike napokon stigla božja kazna. Oni svojim postojanjem smetaju i koče razvoj jedne čiste katoličke države. Ako je danas štite Nemci i Italijani, doći će vreme da ona, jednom stvorena, stekne i druge protektore. Važno je da je postala stvarnost, da je cilj ostvaren. Sve ostalo desiće se kao posledica jedne dobro vođene politike. Velika igra kojoj se otvaraju nove mogućnosti beatifikacijom Alojzija Stepinca.
(9. jul 1998)
Sve ove patnje koje sada doživljava srpski narod pod brutalnim pritiskom Amerike, svode se na poslednje trzaje evropskog duha, trajno ugroženog novim poretkom. Fatalna je okupacija ove sile nad Evropom. Uništava se evropska civilizacija zasnovana na hrišćanskim osnovama. Pobedonosno se širi američka supkultura, lišena svake duhovnosti. Srbija i njen nacionalni otpor predstavljaju poslednju branu evropskog duha, a to više niko ne uviđa. Evropa nas odbacuje, glupo i obnevidelo, ne shvatajući šta se na Kosovu zbiva. Naša je nesreća da smo preslabi da sami nosimo ovakve terete. Nemoćni smo da preuzmemo odgovornost za jedan kontinent koji je već pristao na okupaciju, na gubitak svoje duhovnosti. A ta brutalna sila nema budućnosti. I ona će se raspasti, savladana svojim nerešenim problemima.
Jedina preostala supersila mora da dočeka stvaranje jedne druge supersile. Ovoga puta to se neće desiti u Evropi, već na Dalekom istoku, u Kini. Ako će američka sila biti u stanju da vlada svetom, biće to samo za neko vreme, razume se u istorijskom smislu. Slom tog novog sveta je neminovan, jer je preslaba njegova duhovna osnova. Tom slomu pridonelo je i katoličanstvo, trajno izbrukano politikom neduhovnog pape. Vrhunac njegovog moralnog pada je beatifikacija Alojzija Stepinca, branitelja NDH i trajnog mrzitelja pravoslavlja. Ovaj papa biće upamćen kao političar do srži, sav ponet perfidijom i lukavstvima, koja su njen sastavni deo. I ta moguća brana Evrope sada je popustila, a kompromitovani katolizicam okončava svoju misiju na najbedniji način. Desilo se to u Mariji Bistrici.
TaČan je zaključak Milorada Ekmečića da je naš duhovni prostor “tamo gde je živeo srpski narod”. Ovo podrazumeva činjenicu da se ovaj prostor može procenjivati sa istorijskog stanovišta, jednako kao da se njegovo postojanje oslanja na sadašnje političko stanje, obeleženo porazima i povlačenjem sa etničkog prostora. Na ovaj prostor utiče i današnja prisutnost. Ovo podrazumeva da današnje širenje duhovnog prostora više ne zavisi od njegovih političkih granica. Njemu legitimno pripada i srpska dijaspora. Takvo stanovište je saobraženo činjenici da se današnji svet smanjio i da se usled toga promenio stav prema političkim granicama. One gube u značaju.
I to je činjenica koju nagoveštava novi milenijum. Na razne načine ograničava se politički i ekonomski suverenitet pojedinih nacionalnih država, a jednom stvoreno jedinstvo, stvoriće potpuno nove oblike zajedništva. Iz toga ugla gledano, razbijanje Jugoslavije je veliki korak unazad jer neminovno vodi u diktat velikih i moćnih sila. Biće zanimljivo ispitati problem islama u Evropi, stepen njihove integracije, pred kojom se isprečio verski fanatizam. Kako stvari sada stoje, čini mi se da ogromne mase muslimana čekaju da im se otvore kapije Evrope pa da nagrnu svom silinom koju ima ta primitivna snaga. Tek tada, otkriće se sva beda onih koji su evropski svet obmanjivali tvrđenjem da postoji nekakav sekularizovani islam.
Evropa, tačnije uvoznici muslimana kao jeftine radne snage, moraju da plate sve račune koje imaju sa tim svetom. U Evropi će se desiti ono isto što čeka Ameriku, ili je već snalazi, kada je reč o crncima. Nemoguće je da se u jednom trenutku ne oglasi pritajeni glas nekadašnjih robova. Koje snage mogu da obuzdaju njihovu borbu da na odgovarajući način učestvuju u podeli vlasti i nacionalnog dohotka? To znači da nije jedina ruska imperija bila ta koja nije imala kohezione snage da preživi svoj raspad i uspostavi prethodno jedinstvo.

NOVI POREDAK
Za mali, razbijeni srpski narod postavlja se kao osnovno pitanje preživljavanje. Za sada, njegov opstanak van matične države obezbeđuju trupe velikih sila. Međutim, koliko god trajala njihova okupacija u Bosni i Makedoniji, ona samo odlaže rešavanje problema. Isuviše je Balkan istorijsko područje da bi za ovaj prostor važila sila slabo obaveštenih okupatora. Pet vekova Balkan je trpeo otomansku okupaciju i, najzad, dočekao promene koje je izazvao turski poraz. Novi poredak bi mogao da ima ne samo ekonomsku već i moralnu snagu, pa da smiruje ovo iskrvavljeno područje, koje je i doveo do današnjeg stanja prinudne pokornosti.
Nastaviće se

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije