Dvor okovan srebrom

 VELIKI prihodi koje je ubirao u svojoj oblasti omogućili su Vuku Brankoviću da postane jedan od najbogatijih oblasnih vladara posle kneza Lazara, pa je mogao da naoružava vojsku, učvrsti svoju vlast i izdašno pomaže crkve i manastire. Zato je knezu Lazaru Vuk bio velika potpora u zaštiti njegove države sa juga.
Iako je samostalno obavljao poslove u svojoj državi, Vuk je smatrao kneza Lazara svojim vrhovnim gospodarom, što se pored ostalog vidi iz njegovih povlastica darovanih Dubrovniku 1387. godine.
Vuk Branković je po dolasku iz Ohrida ostao sa svojom porodicom u Deviču sve do 1372. godine.
MeĐutim, pošto je Devič bio u zabačenom kraju i do njega nije bilo dobrih puteva, pa ni pogodnih prostorija za upravljanje i stanovanje, Vuk je odlučio da se sa svojom porodicom preseli u Prištinu, koju mu je poklonio knez Lazar posle uzimanja ovog grada od Mrnjavčevića. Došao je u Prištinu 1372. godine, ostavljajući brata Grgura u Deviču sa zadatkom da upravlja Drenicom i susednim oblastima.
Vuk se sa suprugom Marom i decom najpre uselio u bivši dvorac kralja Milutina u Prištini u kojem su stanovali i Mrnjavčevići u doba kada je tu bila njihova prestonica. Međutim, kako je ovaj dvorac bio izgrađen od drveta i dosta oronuo, Vuk se odlučio da za sebe i svoju porodicu izgradi novi dvorac u Prištini.
Pošto je odabran pogodan teren na bregu prema Grmiji, otpočela je izgradnja novog dvorca i pošto je građen od drveta, ubrzo je završen. Bila je to po opisu Dubrovčana jedna lepa i prostrana zgrada u koju se smestila Vukova porodica i neophodna uprava.
Dvor je po ugledu na vizantijske dvorove bio opremljen tepisima, zavesama i brojnim ukrasima. U blizini dvora bile su bašte i voćnjaci, a izgrađena je i jedna vojna postaja.
Priština je bila stari grad i još u ranom srednjem veku poznato trgovačko središte. Tu je prelazio srednjevekovni trgovački put, koji je preko Kosova polja vodio dalje na istok, prema Prokuplju i Nišu.
Zahvaljujući bogatim rudnicima u okolini (Janjevo, Novo Brdo, Trepča) u Prištini je u to doba cvetalo zanatstvo i trgovina, a preko nje se izvozilo srebro i drugi metali prema jadranskom primorju. U gradu je postojala i velika crkva posvećena Vaznesenju Gospodnjem, koju je verovatno podigao kralj Milutin Nemanjić, a Vuk obnovio.
Vukova oblast prostirala se u jugozapadnom delu Balkanskog poluostrva i sa svih strana je zaštićena planinama, tako da je bila pogodna za poljoprivredu i odbranu.
Priroda je gotovo u svakom pogledu obdarila njegove zemlje.
Prostrane ravnice Kosova i Metohije sa dubokim plodonosnim slojem zemlje, obilje vode i pogodna klima, naročito u Metohiji, gde dopire i dah Sredozemlja, bile su veoma pogodne za poljoprivredu. Gajene su gotovo sve poznate žitarice u ono vreme, voće, vinogradi, a bilo je veoma razvijeno i stočarstvo.
U svim delovima njegove oblasti nalazili su se bogati slojevi srebra, olova, cinka, bakra i gvožđa, a na pojedinim delovima, pomešano sa srebrom, i zlato.
Najveći rudnici Vuka Brankovića bili su Brskovo, Gluhavica i Trepča, a među rudarima i topioničarima bilo je najviše Srba, zatim Sasa, radnika iz Jadranskog primorja, Italijana i Grka.
Rudarska naselja sa mešovitim stanovništvom nalazila su se odmah pored rudnika u kojima su bili izgrađeni i trgovi, gde su glavni snabdevači i kupci robe bili Dubrovčani, Kotorani,Barani, Mlečani, Grci i drugi.
Rudnici, livnice u Trepči i kovnica novca radili su gotovo neprekidno, da bi se mogle zadovoljiti sve potrebe Vukove oblasti koja je doživljavala veliki uspon.
Videvši od kakvog su mu značaja rudnici, Vuk Branković je posvetio posebnu pažnju rudnicima i rudarima. Postavljao je za upravnike svoje najsposobnije ljude, izgrađivao rudarska naselja i trgove, brinuo se o njihovom snabdevanju... Rudarima je garantovana dobra zarada, a naplata njihovih potraživanja od vlasnika rudnika i zakupaca bila je zagarantovana.
Rudari su imali svoje porotne sudove za rešavanje sporova sa vlasnicima rudnika i zakupcima, kao i sa ostalim stanovnicima rudarskih naselja.
Najviše srebra Vuk je dobijao iz rudnika u Trepči.
Vlasnici rudnika koji su često bili mletački, dubrovački i kotorski trgovci i zakupci, kao i domaći trgovci i feudalni gospodari, bili su u obavezi da Vuku daju desetinu od iskopane i izlivene rude (urburu), pa su u njegove ruke dospevale znatne količine plemenitih i drugih metala.
Pored domaćeg novca koji je kovao Vuk, u oblasti Brankovića u prometu su bili i vizantijski zlatnici (perperi), mletački i austrijski dukati, dubrovački bakarni novac, francuski izmorej, kao i novac kneza Lazara.
Sa razvojem rudarstva i poljoprivrede u Vukovoj oblasti prirodno su se razvijali zanatstvo i trgovina, od kojih je Vuk u vidu poreza i carina takođe ubirao znatne prihode.
U to vreme, trgovina u besputnom Balkanu je bila karavanskog tipa, a glavno prevozno sredstvo je bio konj. Pod takvim okolnostima, stočari (Vlasi), lako pokretni, izdržljivi i hrabri, sopstvenici brojnih konja, postali su veoma važan činilac u karavanskoj trgovini.

GRAD OD DRVETA
VUKOVA žena Mara bila je veoma obrazovana žena i veliki ljubitelj knjiga, pa je u dvorcu opremila bogatu biblioteku za sebe i svoju porodicu, u koju je preneto nešto knjiga i iz biblioteke kneza Lazara u Kruševcu.
Vuk nije po uzoru na svoga tasta kneza Lazara u Prištini izgradio tvrdi kameni grad kao što je to učinjeno u Kruševcu, već se zadovoljio solidnom drvenom ogradom oko dvorišta od debelih drvenih talpi oko kojeg je bila postavljena dvorska straža, kao i omanjom kulom kralja Milutina u centru grada.
(Nastaviće se)