Obilato pomagao crkve i manastire u Drenici, otkupio od Grka manastir na Svetoj Gori. Turska pretnja zbila redove kneza Lazara i njegovog zeta
KAO pobožan čovek a uvidevši da mu je neophodna podrška crkve, Vuk Branković je ispoljavao posebnu brigu za sve poslove od značaja za pravoslavnu crkvu u svojoj oblasti. U istom duhu je usmeravao i vaspitao i svoju decu.
Osnažena i dobro organizovana srpska pravoslavna crkva, kroz vladavinu dinastije Nemanjića, to je cenila i predosećajući veliku opasnost od Turaka, davala je Vuku Brankoviću punu podršku u njegovoj vladavini i pripremi za borbu, kao što je to činila i sa knezom Lazarom.
Zato je Vuk, zahvaljujući snažnom zamahu razvoja rudarstva, zanatstva i trgovine obilato pomagao crkve i manastire.
U Drenici, bogatoj crkvama i manastirima, izgrađenim u doba Nemanjića, naročito na planini Čičavici, koju su zvali „Mala Sveta Gora“, popravio je i obnovio niz porušenih i dotrajalih crkava i manastira, zatim crkvu Vaznesenja u Prištini, Samodrežu na Kosovu i druge.
Imajući u vidu brojnost crkava i manastira u baštini Brankovića u Drenici i njihovu naklonost prema srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao i da su dugo vladali u ovoj oblasti, sigurno su neke od njih oni i podigli, ali to nije dovoljno proučeno.
Vuk je zajedno sa bratom Grgurom obilato pomagao bratu Radonji, zamonašenom Roman, da u Svetoj Gori zajedno sa jednim zamonašenim srpskim velmožom otkupe od Grka i potpuno obnove manastir Svetog Pavla, a pored ovoga obilato je pomagao i druge manastire Svete Gore.
Zbog ovakve njegove delatnosti i doslednosti u odnosima sa Turcima, crkva je podržala napore njegovog brata Romana, da posle smrti pronađe njegovo telo, prenese ga na Svetu Goru i tamo sahrani.
Pored ovoga crkva je prihvatila i Vukove naslednike i snažno ih podržavala u njihovoj vladavini, da bi na kraju neke od njih proglasila i za svetitelje.
Vuk Branković i njegova supruga Mara, rođena Hrebeljanović, živeli su u veoma skladnom braku u kojem su izrodili tri sina: Grgura, Đurađa i Lazara. Nema podataka o godinama njihovog rođenja, ali je izvesno da su rođeni pomenutim redosledom.
Vukova i Marina deca rođena su i odrasla u Prištini u njihovom lepo izgrađenom i dobro opremljenom dvoru, a za njihovo vaspitanje bili su angažovani domaći i strani učitelji.
Svi su još u ranoj mladosti naučili jahanje i sa ocem Vukom često odlazili u lov na Kopaonik i tokom lova koji je trajao i po nekoliko dana, boravili u poznatom lovačkom dvoru kralja Milutina Nemanjića na Vrhlabu pod Kopaonikom (izvorištu reke Laba).
Dok su se Đurađ i Lazar više interesovali za istoriju i vojne nauke, Grgur se još od malih nogu opredelio za crkveno učenje, što će ga veoma mladog odvesti među monahe na Svetoj Gori.
Preteća turska opasnost, pošto su se Lazareve zemlje i Vukova oblast našle prve na udaru Turaka, još ih je više zbližila i naterala da se često sastaju i dogovaraju o merama da bi se suzbila predstojeća turska najezda.
Turci Osmanlije, koje je predvodio car Murat I, utvrdili su se na Balkanskom poluostrvu, pošto su slomili tada najjaču vojsku na Balkanu braće Mrnjavčević u Maričkoj bici 1371. godine. Oni su uz potporu brojnih vazalnih država, prodirali dalje na sever i severoistok, pljačkajući susedne hrišćanske države i sve više stežući Vizantiju oko Carigrada.
Prvi turski napad na Lazarevu Srbiju izvršen je prema našim starim letopisima, 1380. godine („v leto 6889. godine ubi Crep i Vitomir Turke na Dubravci“ -1380. godine).
Turci su ovom prilikom prodrli čak do Paraćina, ali su ih na Dubravici, potukli turski vlastelini Crep i Vitomir i prognali iz Srbije.
Zauzet na drugim stranama (gušenjem pobune u Maloj Aziji), turski car Murat je Srbiju nekoliko narednih godina ostavio na miru, a knez Lazar i Vuk Branković, osetivši neposrednu opasnost preduzeli su niz mera za ojačanje odbrane svojih zemalja.
Tako su počeli da ojačavaju pogranične tvrđave koje su bile prve na udaru Turcima /knez Lazar Pirot, Niš, Novo Brdo i druge tvrđave, a Vuk Mali i Veliki Petrč u severnom podnožju Šar-planine, Trepču i Zvečan/. Otvorili su niz novih radionica za izradu oružja i vojne opreme i stupili u pregovore sa Mlečanima za dodatnu nabavku oklopne opreme za konjicu, a sa Dubrovčanima za slanje majstora i neophodne opreme za livenje topova u Kruševcu.
Opremajući vojsku, preduzeli su i niz mera za njeno uvežbavanje i uporedo opremali pogranične tvrđave oružjem, hranom i drugim potrebama. Knez Lazar je preduzeo i niz mera na diplomatskom planu. Tako je preko svoga zeta Nikole Cara/Gorjanskog, nastojao da pridobije međarskog kralja Žigmunda za sklapanje mira sa Srbijom i zajedničku borbu sa Turcima, kao i bosanskog bana Tvrtka da se pripremi za odlučujuću borbu, koji je takođe bio ugrožen od Turaka i da ove pripreme koordiniraju.
U vezi sa predstojećim turskim napadima, koji je po mnogim izgledima bio neizbežan, knez Lazar i Vuk Branković su se dogovorili da knez Lazar koncentriše svoju vojsku na nišavsko-moravskom pravcu prema tvrđavama Pirot i Niš, a Vuk da zatvori kačanički prolaz prema Kosovu, ispod Šar-planine i prema tvrđavama Mali i Veliki Petrič.
VOJEVALI ZA SULTANA
PORED opšte naobrazbe, Vukovi sinovi su stekli i solidno vojno obrazovanje, što se moglo videti i iz njihovog ponašanja i umeća u borbama kod Angore, 1402. godine, gde su kao vazali vojevali na strani turskog sultana Bajazita protiv tatarskog kana Tamerlana, a i kasnije.
Poznato je da su učili i strane jezike i da je Đurađ, naslednik despota Stefana Lazarevića, dobro vladao grčkim i latinskim jezikom.
(Nastaviće se)