Bolan susret u Kruševcu

 POVLAČEĆI se sa Kosova polja, Vukova preostala vojska se dobrim delom raspršila svojim kućama, a on se sa ostatkom sklonio u tvrđavu Jelač, gde je pred boj na Kosovu ostavio svoju porodicu i srebro.
Tvrđava Jelač nalazi se na teško pristupačnom terenu planine Rogozne, za razliku od tvrđave Trepče i Zvečana, koje su se nalazile u neposrednoj blizini Kosova polja, i za koje se očekivalo da će prve biti na udaru Turaka.
Pošto je tvrđava raspolagala velikim zalihama oružja i bila dobro snabdevena hranom i vodom, Vuk je odlučio da odavde pruži odlučan otpor Turcima ako se upute ka Jelaču.
Poslao je jake izvidnice prema Kosovu polju, i kada su ga one obavestile da se Turci sa Kosova povlače na jug, razmestio je svoje teške ranjenike po manastirima u Drenici, koje je dobro snabdeo hranom i drugim potrepštinama.
Pored toga, Vuk je primio na lečenje u svojim manastirima i deo teških ranjenika bosanske vojske koja se povlačila preko njegove oblasti posle boja na Kosovu.
Obavešten da su se Turci povukli ne samo sa Kosova nego i iz Makedonije na putu za Bugarsku, Vuk je raspustio kućama svoju preostalu vojsku i zajedno sa porodicom i svojom dvorskom službom vratio se u svoj dvorac u Prištini.
Tu je saznao da Turci posle boja na Kosovu nisu prodirali dalje na sever u njegovu oblast i da su postradala samo ona naselja i stanovništvo dokle su Turci bili stigli tokom Kosovske bitke.
Ubrzo je preduzeo mere da normalizuje život u svojoj oblasti, da ponovo pokrene zastalu proizvodnju u svojim rudnicima i livnicama. Sproveo je popis izginulih i ranjenih boraca i njihovim porodicama uputio pomoć iz svoje riznice radi preživljavanja.
Bojeći se turskog povratka, ostavio je glavninu svoga srebra u Jelaču na čuvanje tamošnjoj posadi, gde je ostavio i svoga blagajnika (protovestijara).
Doneo je čvrstu odluku da nastavi da daje otpor Turcima ako krenu na njegovu oblast, iako je za to sada imao dosta manje snage, da ne prihvati nikakvo vazalstvo prema njima, kao što su to učinili braća Dejanović, Kraljević Marko i brat mu Andrijaš, i da stupi u kontakt sa Mađarima radi organizovanja zajedničke borbe protiv Turaka.
Dugo se dvoumio kako da postupi u odnosu na zemlje sa kojima je upravljao knez Lazar. On se sada osećao odgovornim i za ove zemlje, bio je najstariji u porodicama Lazarević i Branković i čak žudeo da postane gospodar svih preostalih srpskih zemalja. Bojao se kako bi na njegove eventualne mere reagovala kneginja Milica, koja je kod njega imala veliki autoritet, kao i preživela srpska vlastela i stanovništvo. To ga je verovatno i odvratilo da na ovom planu ništa ne preduzima.
Ubrzo je sa suprugom Marom posetio Kruševac i u njemu kneginju Milicu i njenu decu. Veoma je bolan bio njihov susret. On ih je tada detaljno obavestio kako je tekao boj na Kosovu i evocirao poslednji susret sa knezom Lazarom.
Vuk je obavestio kneginju Milicu da će nastaviti borbu sa Turcima i u vezi sa tim tražiti mađarsku pomoć, i predložio kneginji Milici da stupi u kontakt sa Mađarima, ponudi im vazalstvo i zatraži da njihova vojska uđe u Srbiju radi zaštite od Turske. Kneginja Milica je, iščekujući dalje turske poteze, energično bila protiv ovog Vukovog predloga, koji je nudio i svoje posredništvo između Srba i Mađara. Razišli su se bez dogovora.
Za razliku od kneginje Milice koja nije videla drugog izlaza osim turskog vazalstva, Vuk Branković nije hteo da se prikloni Turcima. U velikoj potištenosti koja je u njemu zavladala posle kosovske katastrofe i Miličinog prihvatanja turskog vazalstva, on se potpuno priklonio Mađarima i, ne osećajući se sigurnim u svojoj oblasti, zatražio od Dubrovnika da ga prihvati sa ženom Marom, sinovima Đurđem, Grgurom i Lazarom, kao i njegovom pokretnom imovinom. Dubrovčani su ga prihvatili, pošto su u Vuku imali dobrog prijatelja, koji je bio od velikog značaja za njihovu trgovinu.
Vuk je u ovom periodu nastavio da upravlja svim zemljama u svojim oblastima, održavajući prisne odnose sa primorskim gradovima (Dubrovnikom, Zadrom, Venecijom i dr.), kojima je i dalje davao povlastice, kao i ukazivao pomoć crkvama i manastirima na svome području.
Primećeno je da se Vuk u svojim poveljama i drugim ispravama posle Kosovskog boja sve više javlja sa starim nemanjićkim pridevkom „Stefan“ i kao „gospodar Srbima i Podunavljem“, a posle smrti bosanskog kralja Tvrtka I, obraća se Dubrovniku da mu se prizna pravo i na „svetodmitrovski dohodak“, na koji su ranije imali pravo Nemanjići, ali je od ovog zahteva bio odbijen.
Upotrebom nemanjićkog pridevka „Stefan“, Vuk je nastojao da prikaže sebe kao naslednika dinastije Nemanjić, što nije odgovaralo stvarnosti, jer se ničim nije moglo ustanoviti da je loza Brankovića u krvnom srodstvu sa Nemanjićima, sve do Vukove dece, koja bi se mogla povezati sa ovom lozom jedino preko Lazareve i Miličine ćerke Mare, s obzirom na to da je dokazano da je kneginja Milica bila ćerka kneza Vlatka od Nemanjinog sina Vukana.
Ovaj nemanjićki pridevak „Stefan“ pojaviće se kasnije i kod njegovih naslednika Brankovića, i drugih Brankovića koji su sebe prikazivali kao potomke Vuka Brankovića, što se odrazilo u mnogobrojnim letopisima i drugim spisima.

VERNOST MLEČANIMA
U ŽELJI da se još više osigura od turske opasnosti, Vuk se 1394. godine, pored Dubrovnika, obraća i Mletačkoj Republici, moleći je da se i na njenom području može nastaniti u slučaju turske opasnosti, zajedno sa svojom porodicom. To mu i oni odobravaju u aprilu 1394. godine, pošto je Vuk preko svoga izaslanika položio Mlečanima svoju zakletvu vernosti.
(Nastaviće se)