Bura oko ostrva!

 PRODAJA ostrva Sveti Marko u Tivtu je krajnje neodgovorna dok o vlasništvu nad ovom, prestižnom lokacijom ne odluči sud. Prema upozorenju generalnog sekretara Udruženja građana za povraćaj ostrva Aleksandra Đurišića datog pre jednu deceniju, ovakvo ponašanje države, ali i Agencije za privatizaciju je nepromišljeno, jer ostrvo ima svoje prave vlasnike - oko 200 građana kojima je dedovina nacionalizacijom oduzeta još pedesetih godina prošlog veka i koji se, kako kaže, neće pomiriti sa tom nepravdom.
Iako u zemljišnim knjigama stoji da je beogradska kompanija "Putnik" vlasnik imovine u Crnoj Gori, on tvrdi da se ona mora vratiti starim vlasnicima.
- Istina je da je "Putnik" 1966. i 1970. godine sa našim dedovima zaključio ugovore o kupoprodaji imovinskih prava, ali ti ugovori nisu važeći i to po dva osnova. Kao što može da se vidi na svakom rešenju o uknjiženju koje je doneo Opštinski sud u Kotoru, "Putnik" je uknjižio samo pravo upravljanja i korišćenja, ali ne i raspolaganja imovinom. Kad je naša dedovina nacionalizovana, pošto je pravo raspolaganja bilo društveno, sigurno naši dedovi niti su mogli, niti su preneli to pravo ugovorom na "Putnik" - tvrdi Đurišić.
Ovo udruženje postoji više od deset godina i okuplja građane, koji su kako tvrde, vlasnici ukupno 200.000 kvadratnih metara, odnosno dve trećine ostrva Sveti Marko. Pravo vlasništva "Putnika" nad ostrvom, članovi Udruženja osporavaju pred Komisijom za povraćaj i obeštećenje u Tivtu, ali i pred Evropskim sudom u Strazburu.
"Na vreme smo upozoravali državne organe da prodaja pre utvrđivanja porekla imovine na ovom ostrvu može da nanese samo štetu. Vrednost ostrva je veća od 70 miliona evra. Spor oko vlasništva otvoren je čim je Agencija za privatizaciju 31. jula 2006. godine pozvala zainteresovane da učestvuju u javnom nadmetanju za kupovinu ostrva čija je početna cena bila 16,75 miliona evra. Zemljište i objekti koji pripadaju "Putniku", površine su oko 301.000 kvadratnih metara i prodaju se u "viđenom stanju bez naknadnih reklamacija", pisalo je u pozivu.
Međutim, odmah se Opštinskom sudu u Kotoru javio advokat američke kompanije "Univorld", nesuđenog vlasnika "Putnika", zbog čega se čak pred Međunarodnim sudom u Parizu vodi arbitraža. Zato je usledila privremena zabrana prodaje zemljišta. Da stvar bude još komplikovanija, sa ovim se ne završava spor onih koji pretenduju na dokaz vlasništva nad ovom lokacijom. I ranije se kao vlasnik pojavljivala i Mitropolija crnogorsko-primorska.
Crnogorski Savez udruženja za vraćanje i zaštitu privatne svojine upozorava vlasti i državu da neosnovano ne otuđuju nacionalizovane objekte jer bivši vlasnici ili njihovi potomci poseduju dokumente o oduzimanju. Naime, u Službenom listu Narodne republike Crne Gore broj 8. od 30 aprila 1948. godine, objavljeni su ukazi prezidujuma Narodne skupštine Crne Gore, da se kao "preduzeća od posebnog značaja nacionalizuje 57 firmi, to jest njihova imovina''. Dok jedan broj objekata na spisku više ne postoji, drugi su više puta promenili vlasnika, treće su opštine prodale, a za mnoge bivši vlasnici vode višegodišnje sudske sporove.
Najatraktivnija zdanja nacionalizovana 1948. godine, a prodata od strane opštine, ili su u planu za prodaju, nalaze se u Budvi. Hotel Iva Radovića, takozvanu Žutu kuću, opština Budva prodala je 1998. godine, kao i hotel "Balkan". Prodat je i restoran "Sutjeska" u Petrovcu, a "Budvanska rivijera" prodala je hotel "Avala" koji je takođe nacionalizovan 1948. godine.
Na spisku 1948. godine nacionalizovanih zgrada u Budvi i Petrovcu su hoteli "Palas" i "Petrovac" kao i pansion "Suđić", a u Budvi hoteli "Budva", "Beograd" i "Mogren". U Herceg Novom su nacionalizovani hoteli "Topola", "Rudnik", "Plaža", u Igalu "Vila Jovanović", a u Zelenici "Plaža", "Boka" i "Špedicija".
U Kotoru, nacionalizovani su hoteli "Vardar", "Dalmacija", "Grac" i "Puhalović", više kafana i bifea, autobusko preduzeće "Boka", tvornica soda vode Stanice Laković, a u gradu i okolini još četiri motorna mlina. U Prčnju je nacionalizovan hotel "Vrmac", paviljoni i odmaralište.
U sluŽbenom listu od 30. aprila 1948. godine navedeni su i nazivi nacionalizovanih objekata u Tivtu, Baru, Ulcinju i Nikšiću. Tivat: "Botica Franjo", "Central", "Istra", "Jadran", kao i pekara "Tarle" i gostionica "Josifa". U Baru su nacionalizacijom oduzeta četiri mlina za preradu maslina i jedna fabrika sapuna, u Ulcinju hotel "Republika" i njegov depandans, a u Nikšiću hotel "Javorak" i hotel "Zirojevića". Nacionalizacija od 1948. godine bila je jedan od prvih "revolucionarnih akata o oduzimanju" koji danas može ispraviti reprivatizacija vraćanje bivšim vlasnicima.

NASLEĐE KARAĐORĐEVIĆA
"Miločer", letnja rezidencija kraljeva u kojoj je do Drugog svetskog rata letovala kraljica Marija sa sinovima.
Vilu "Topliš" kraljica Marija je sagradila 1938. godine za prijateljicu, englesku dvorsku damu Rozmari Kreksvel.
Zgrada Etnografskog muzeja (nekada srpskog poslanstva) na Cetinju, u kojoj je rođen Aleksandar.
"Ljeskovac" u Rijeci Crnojevića, zimska rezidencija Karađorđevića sa desetak soba, koja je već sasvim dotrajala i oronula.
Status: predati su zahtevi za povraćaj imovine na osnovu crnogorskog Zakona o restituciji. Čeka se prvi korak Crnogoraca - inspekcijski pregled zahteva. Odgovor nije stigao do početka 2010. godine.
(Nastaviće se)