Kruna optočena trnjem

SVE reforme, pre svega pravno i administrativno uređivanje države, morale su se sprovoditi u predasima između mnogobrojnih bitaka. Jer, upravo vladavinu Nikole Petrovića Njegoša obeležile su velike bitke, ratovi 1862, pa 1876. i 1912. godine, stalna borba za opstanak na vetrometini između Otomanskog i Austrugarskog carstva.
Knjaz je u tim dramatičnim zbivanjima postao popularniji nego ikad, zbog lične hrabrosti i ratničke veštine, ali i diplomatskog umeća. Ali nije, vitlajući mačem, zaboravljao ni pero, kojem je posvećivao svoje muke i radosti i ispisao sjajne stranice. Tako je, videvši da mu je istorija dodelila ulogu vojskovođe, ali i moguće žrtve, zapisao:

"Ah, u udio nama pade
Za rod rvat
spram krvnika,
A na čelo, mjesto krune,
Nosit vijenac mučenika."

- U ovim riječima sažeta je njegova sudbina kao i sudbina njegovog naroda - kazao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije nad odrom kralja Nikole u oktobru 1989. - Zaista mu je kruna bila optočena mnogo više trnjem nego cvijećem. Trnovit mu je bio životni put, još trnovitiji kraj u tuđini...
U sastav Crne Gore kasnije su ušli gradovi Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Rožaje i Gusinje, ali i delovi Metohije... Taman, reklo bi se, kao ostvarenje nada iz Nikoline himne "Onam, onamo": Peć, Dečani, Đakovica i Istok postali su deo srpske Crne Gore.
O tome kako se gospodar starao o svom narodu postoje, međutim, različita mišljenja.
Da li je kralj (knjaz) Nikola bio apsolutista ili rodonačelnik demokratskih promena?
Formula vladanja, koje je potrajalo celih 58 godina, stoji možda u testamentu kralja Nikole Prvog Petrovića Njegoša iz 1917. godine, u delu u kojem ostavlja amanet sinu Danilu:
- Pazi, ako ti bude suđeno da vladaš, da tvoj narod ima pravdu. Staraj se o njegovom blagostanju. Na putu napretka ne idi prenaglim koracima, naročito ne nepromišljenim. Slijedimo prirodu. Ne čini se duhovni i materijalni preobražaj jednoga naroda udarom mađioničarskog štapa, već postojanošću strpljenja, razboritošću i proračunom.
Trudeći se da materijalno i duhovno preobrazi neuki narod, Nikola Petrović je, možda po sopstvenom "kodu" i nameri, a možda i zbog spleta istorijskih okolnosti, postao lučonoša borbe za slobodu i ujedinjenje svih Srba.
O tom njegovom "srpstvu" i danas se vode polemike, ali se gotovo svi istraživači, istoričari, pa i politički analitičari, slažu da je bio dosledno, ponekad i do granice patnje, veran svom srpskom duhu. Kao i, bezrezervno, srpskoj crkvi.
Ceo "esej" na tu temu kralj je izgovorio, recimo, kada je ključeve manastira u Metohiji, pošto je ta pokrajina pripojena njegovoj Crnoj Gori, predavao tadašnjem mitropolitu, potonjem srpskom patrijarhu Gavrilu Dožiću:
- Ključeve i svetih i divnih hramova srpskih, koje sam primio po milosti Božjoj iz ruku moje pobjedonosne vojske, predajem Vama s blagoslovom visokopreosveštenog mitropolita Mitrofana, da u njima novom velikoljepnom svjetlošću skoro dogorjeli žižak kandila u prvobitnu svjetlost i snagu podžežete. Da vrata mojih hramova u Pećkoj eparhiji srpskom svijetu širom otvorite, da se pred tim dverima Bogu za srpsku slogu molite... Iskraj tako dugo upražnjenog prijestola slavnih srpskih patrijarha učite mi dragi moj narod krijeposti i vjeri pravoslavnoj.
Srpstvo i pravoslavlje, međutim, nisu bili prepreka da se Nikola strasno drži i ideje jugoslovenstva. Čak i onda kada je već dve godine bio u egzilu, podržavao je stvaranje jugoslovenske državne zajednice. Tako je u proglasu Jugoslovenima iz Pariza, 20. oktobera 1918. godine, kazao i ovo:
- SveČano izjavljujem da želim, a uvjeren sam da istu želju ima i moj vjerni narod u Crnoj Gori, da naša mila Crna Gora uđe časno u Jugoslaviju, kao što je časno za nju ratovala i stradala. U toj zajednici svak će sačuvat svoja prava, vjeru, uredbe i običaje i niko neće smjeti nametati svoje prvijenstvo, već će svi biti jednaki. Raduj se, majko Jugoslavijo, ovome doživljenome danu i u njoj, narode, oko ponositih naših gora Triglava, Velebita, Biokova i Lovćena, lijepe svete srpske Fruške gore, Avale, Romanije i Veleža!
Kao pristalica "suživota", kralj Nikola je, međutim, i te kako poštovao druge vere i nacije. Kada se njegova država proširila na krajeve naseljene muslimanima i katolicima, posebno je vodio računa o toleranciji prema stanovnicima druge vere i nacionalnosti.
- Kao punopravnim građanima njima su dostupne sve državne službe ne isključujući ni najviše položaje. Jer, kao god što dobar otac ne čini razliku između svoje đece, tako ni knjaz Nikola ne pita ko je kakve vjere, nego samo je li zaslužan i sposoban - stoji u knjizi izdatoj povodom njegovog proglašenja za kralja 1910. godine.

VERA I NACIJA
U udžbenicima štampanim u doba kralja Nikole pisalo je da "u Crnoj Gori žive sve sami Srbi" i to pravoslavne, rimokatoličke i islamske vjere.
- Kralj Nikola bio je čuvar krune svetog Stefana Dečanskog i jedan od rijetkih nosilaca ideje Nemanjića. Njegovo osnovno načelo glasi: "Zemaljsko je zamalena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka" - zabeležili smo reči mitropolita Amfilohija.
Nastaviće se