Dubler Stiva Rivsa

U FELJTONU objavljujemo delove iz knjige Emira Kusturice "Smrt je neprovjerena glasina", u izdanju Kompanije "Novosti", koja će se 25. oktobra pojaviti na kioscima

* * * * * * * * *

MNOGE stvari u školi mi nisu bile jasne. Nikad nisam shvatio zašto postoji opštetehničko obrazovanje, skraćeno: OTO. Sve dok nam učiteljica jednog dana nije rekla:

- Djeco, uradite šta želite, na vama je da izaberete slobodnu temu.

Tada sam odlučio da napravim prekookeanski brod "Titanik" koji sam vidio u istoimenom filmu. To djelo je pripadalo žanru drame, a ja mislim da je to bila čista tragedija.

Dok sam sjedao u škripavu stolicu kino-sale Doma milicije, majka je pokazivala na sat i šapatom mi govorila da će me pokupiti pet minuta pred kraj projekcije. U glavnoj sali prikazivali su avanturističke, ali i istorijske filmove. Samo jednom su igrali "Velikog diktatora" Čarlija Čaplina, a umjesto žurnala prikazana je kratka komedija kako Čarli zaluta u revoluciju.

Dok sam ja gledao filmove, Senka je odlazila i pomagala ocu i majci koji su živjeli u velikoj kući u Ulici Mustafe Golubića 2. Između Doma milicije i te kuće, bilo je dvorište zaraslo u žaru i jedan vodoskok iz koga nije tekla voda. Majka moje majke bila je bolesna od raka nepca, zvala se Hanifa, a dedo Hakija nije volio što mu kćerka toliko insistira na higijeni. Dočekivao je Senku riječima:

- Tebi bi kćeri bilo bolje da gledaš filmove u slobodnom vremenu, nego što se ovdje mučiš! Nije ti dosta posla u vlastitoj kući!?

Dok je ribala drveni pod u kuhinji, on je piljio u lavor sa vodom i govorio:

- Drugi se j..., a ti se Hakija kupaj.

Niko nije razumio šta to znači, ali smo znali da je to bio uvod u svakojake priče.

Majkinu majku svi smo zvali majka, a ne nana ili baka kao sav ostali svijet. Dok je bolesnoj starici prala i češljala kosu, kćer je tjerala oca da nam priča priču o otmici koja se odigrala u Donjem Vakufu. Dedo, koji je u to vrijeme bio mladić, pištoljem marke "mauzer", i uz pomoć svoje braće, oteo je našu majku iz njene porodične kuće. On je bio siromašan, a njegov punac bogati trgovac koji nije htio da čuje za svadbu. Čak se i bolesna majka slatko smijala ovoj priči u kojoj je ona imala glavnu ulogu, uprkos tome što je kod nje smijeh izazivao bol, jer su joj doktori izvadili nepce. Moj dedo je izbjegao smrt za dlaku. Bio je visok i snažan čovjek i ja sam vjerovao da ću, kada narastem, ličiti na njega.

Jedanaest puta je mene majka ostavljala u Domu da gledam "Herkulesa" sa Stivom Rivsom u glavnoj ulozi i svaki put kada bih se vratio kući, izvodio sam scenu rušenja grčkih hramova. Vezao sam dvije fotelje za drvene noge, a potezanje konopaca prouzrokovalo je padanje šerpi, lonaca i drugih stvari poređanih na vrhovima naslonjača. To je trebalo da dočara scenu u kojoj Herkules, lancima vezan za stubove hrama, simbolično odlazi u slobodu. Povuče lance, a hram se sruši.

Jednom sam to predstavljao na dvorišnoj priredbi. Od uzbuđenja i napora sam prdnuo. Bilo me je sramota što su se svi smijali, a otac me utješio kada je sa kauča, dobro raspoložen, poslije popodnevnog sna, rekao:

- Ništa ne brini, u Engleskoj to rade u svakoj prilici, samo što na kraju kažu "Sorry".

NajsnaŽniji utisak na mene je ostavio film o tome kako je potonuo najveći brod na svijetu. Uplašen od slika ljudskog stradanja na tom brodu, ali i zbog straha od smaka svijeta, odlučio sam da sagradim svoj vlastiti "Titanik". U filmu su me najviše pogodile slike broda koji tone. Voda je ulazila u spavaće sobe, kuhinje, hodnike, restorane. Svuda gdje se odvijao običan ljudski život.

Mislio sam da bi u našem stanu takva nesreća nas ukućane savladala za tren oka. Kada bi naš jednoiposobni stan u Ulici Jabučice Avde 16d bio "Titanik" voda bi ušla kroz prozor kuhinje u kojoj sam ja spavao i kroz hodnik otišla u sobu gdje su spavali otac i majka i to bi bio kraj priče. Kao i većina djece, plašio sam se katastrofe i sudnjeg dana. To se zvalo "smak svijeta", a ja sam smišljao kako da se odbranim od zastrašujućeg kraja. Mislio sam, ako ta voda uđe u naše sobe, najbolje bi bilo da se mi pretvorimo u ribe. Kada sam to rekao ocu, on se nasmijao.

- Da postanemo ribe, hm. Pametno - rekao je on. - Tada ne bismo morali da pričamo, "šutili bismo ko ribe", ko što ribe šute, a one šute jer im je sve jasno!

Dugo sam skupljao materijal za moj brod. Od tronošca, koji je moj dedo napravio u Travniku da žene sjede i piju kafu, izvadio sam drvenu nogu i od nje napravio jarbol. Poslije je komšinica Velinka sjela na njega, da pije sa majkom kafu i pala. Unezgodila se što je zaradila masnicu na guzici i kazala:

- Vidiš, moja Senka, kad iz bosanskog tronošca izvadiš jednu nogu, ode sve u pizdu materinu.

U Potekiji sam kupio šperploču, a od očeve košulje, koju je donio hiljadu devetsto pedeset sedme iz Engleske, skrojio sam jedra. Da sam pravio veći brod, naš stan bi bio prazan kao prostorije Mjesne zajednice na Gorici. Najviše sam se mučio oko sklapanja osnove. Gledao sam u sliku "Titanika" u školskoj enciklopediji i, ne znam zašto, zamislio sam da je "Titanik" imao jedro, što nije odgovaralo stvarnom stanju. Odlučio sam da napravim brod koji bi bio inspirisan pravim "Titanikom".

Otac je bio na službenom putu i zato nije mogao da mi pomogne. On se bavio važnim poslovima i najčešće je putovao u Beograd. Iz škole sam trčao pravo kući, da nastavim gradnju "Titanika", čak sam i fudbal prestao da igram. Tu je došlo do promjene u mom viđenju vremena. Vrijeme nisam više mjerio upoređujući svoje kretanje sa brzinom kojom je Gagarin osvajao svemir. Srce je iskucavalo veći broj udaraca kada sam bio u blizini Snježane Vidović i vrijeme je, tada, strašno brzo proticalo. Samo što bi se sreli, morali smo da se razilazimo. Bilo da je odmor u školi istekao, ili da smo stizali do njene kuće.

Jedino vrijeme koje nije proticalo bilo je ono koje sam trošio praveći "Titanik". Sasvim čudna stvar, mislio sam. Kao da sam bio negdje drugdje, u zemlji gdje su satovima povadili kazaljke. Čim bi počeo da pravim moj "Titanik", selio bih se u svijet koji nije imao dodirne tačke sa škripom kotura za konopac, nije bilo stabala koja se savijaju na vjetru, nisam osjećao glad, duže sam mogao da izdržim bez spavanja. Vjerovatno je tako osjećao i Gagarin u vasioni.

- Tako žive slikari, j... se njima kol'ko je sati, je l' ponoć ili zora, ima li šta da se jede. Umjetnici žive svoj život, oni se zatvore u svoj svijet i drugi za njih ne postoji! - objašnjavao je stručno moj otac umjetnike i umjetnost.

Ja sam vrijeme gradnje "Titanika" volio skoro kao ono koje sam provodio sa Snježanom. Prekidao sam rad svako veče tačno u pola sedam i izlazio van. Tada je Snježana Vidović odlazila kući. Skriven iza stepeništa, vikao sam:

- Buuu!

Ona se zaustavljala i govorila:

- Ah.

Ja bih je bez riječi poljubio i ko metak zbrisao kući. Išao sam da je poljubim svako veče kao što odrasli ujutro idu na posao.

DEDO SPASAO GLAVU

NAJVIŠE mi se svidjela dedina slika na kojoj stoji u uniformi policajca Kraljevine Jugoslavije. Kada sam ga upitao kakva je to odjeća, on mi je rekao:

- Četrdeset i prve sam mogao glavu da izgubim zbog te uniforme. Rekao mi, noć prije racije u Vakufu, jedan ustaša, moj školski drug: "Bježi Hakija, dobio sam nalog da te sutra likvidiram!"

- I šta si ti uradio?

- Pobjeg'o u Sarajevo i spasao glavu!

(Nastaviće se)