Brodolom na promaji

U FELJTONU objavljujemo delove iz knjige Emira Kusturice "Smrt je neprovjerena glasina", u izdanju Kompanije "Novosti", koja će se 25. oktobra pojaviti na kioscima

* * * * * * *

KROJENJE „Titanika“ dugo je trajalo i na kraju sam imao velike probleme sa ljepilom. Šperploču i drvene dijelove sam lijepio OHO ljepilom, koje je bilo skupo, pa sam kartonsku palubu zalijepio smjesom od brašna i kuhane vode. Na kraju, poduhvat je premašio sva očekivanja. Nema ko se nije divio mom „Titaniku“.

Gagarinova brzina kretanja vasionom vraćala mi se u misli samo kada sam išao u školu. Nosio sam moj „Titanik“ i mislio kako ću ubrzo ugledati Snježanu Vidović. Kada smo postavili svoje radove na stolove, uzbuđeno sam rekao učiteljici:

- Da sam imao samo još jedan dan, bio bi ljepši „Titanik“.

Remac Slavica me blago povukla za uvo i kazala:

- Vidiš mali, sve se može kad se hoće. Poruči Seni da je stvar proradila. Probudilo se interesovanje.

Snježana je na odmoru došla u naš razred. Pogledala je radove i ohrabrila me:

- Tvoj rad je predivan. Ovi drugi su mačiji kašalj za tebe!

U školi sam dobio peticu.

Trčao sam niz strmu ulicu koja se spuštala od moje škole prema kući. U stvari, to nije bila obična ulica. Zvala se Goruša i u njenom srednjem dijelu su bile stepenice. Kraj u kojem sam živio bio je veoma karakterističan za Sarajevo. Uglavnom strmine i vododerine pretvorene u uličice. Sve su bile sporedne i valjale se prema Titovoj ulici. Ponosno sam držao polumetarsku maketu ispred sebe. Petica i ovaj moj „Titanik“ u meni su proizveli ono što sam od odraslih čuo da se zove ljudski ponos.

Osjećao sam se svečano i prvi put nije trebalo niko da me upozorava da držim glavu uspravno, ramena uzdignuta, sve ono što mi svakodnevno nije polazilo za rukom. U Sarajevu su ljudi uglavnom hodali savijeni u leđima. Zbog toga što je bilo ili prevruće ili jako hladno. Izgledali su kao da ih meteorološka situacija ponižava. Ja sam zbog zime skupljao ramena da se smanjim i da mi bude što manje zima, a zbog vrućine sam se Gorušom i drugim ulicama provlačio kao miš. Mislim da su zbog takvog položaja kičme, i drugih meni nepoznatih stvari, ljudi u Sarajevu jedni drugima često govorili: - Mišu jedan.

Skakutao sam uhodanom putanjom prema kući, potpuno uvjeren da je Jurij Gagarin običan amater u brzom kretanju kroz prostor. Zaljubljen u Snježanu Vidović, ponosan na moj „Titanik“, želio sam da što prije stignem kući i obradujem majku. Otac je bio na službenom putu. Povremeno sam se zaustavljao i hvatao dah. „Titanik“ je u mojim rukama izgledao kao da je veći od mene. Pola metra u širinu, skoro toliko u visinu. Ugledao sam majku kako, na konopac između prozora i bagrema, prostire čaršafe. Ona je suhi veš skidala sa konopca, a mokri prostirala čim bi se vratila sa posla. Bila je knjigovođa na Građevinskom fakultetu. Kada bi je neko pitao:

- Kako si? - ona je govorila: - Dobro, crkavam od posla.

Mahnuo sam majci, ali nije primjetila. Prekrivali su je čaršafi nošeni vjetrom, kao neka jedra koja su vukla nevidljivu jedrilicu na kojoj smo jedrili.

Skrenuo sam sa stepeništa i kraticom, još brže, krenuo niz strminu. Zakačio sam nogom o neki kamen i u padu se dočekao na desnu ruku, a u lijevoj sam držao „Titanik“. Jaukao sam od bola u zglobu desne ruke, a kroz jedra napravljena od očeve košulje vidjelo se nebo. Tada sam prvi put rekao:

- J... ti nebo.

SA UKUSOM GLINE

Tih sto metara nizbrdice predstavljalo je najduži i najteži put kojeg je trebalo da savladam. Plakao sam, stenjao od bolova i napora. „Titanik“ je bio teži od pravog broda jer je more bilo jače od moje lijeve ruke. U ustima sam osjetio ukus gline raskvašene mojim suzama; izgledalo je kao da ljubim zemlju, a ja sam u stvari govorio:

- J... ti zemlju.

Komšinica Velinka je pila kafu na balkonu trećeg sprata, ugledala me i doviknula mojoj majci:

- Plače ti dijete, zavija od bolova, puže i drži neko drvo u ruci, visoko iznad glave!

Kada je stigla majka, zaplakao sam još jače. Ona je čistila natečenu ruku, a ja sam je pitao:

- Je l’ mu šta bilo?

- Kome?

- „Titaniku“?

- Nije sine, ne brini, sve će biti u redu.

Otac se ponovo vratio sa službenog puta. Bio je žalostan zbog moje prelomljene ruke. Izljubio me i obećao da će me voditi na Ilidžu, da se kupam u bazenu, kad za to dođe vrijeme. Znao je da će me to razveseliti, pošto sam zbog tog bazena jednom od njega dobio batine.

Prije popodnevnog spavanja, na kuhinjskom kauču, detaljno je pregledao maketu „Titanika“. Sumnjičavo je klimao glavom, zavirivao u „Titanik“ i rekao mi:

- Svaka čast, samo mi se čini da ti je ovaj trup težak. Ako budeš premještao brod, dobro pazi! Ne znam hoće li izdržati ljepilo. Liči mi na ovu našu socijalističku gradnju!

Kada sam skinuo gips i osjetio da mi ruka nema težinu, otac se vratio, kasno noću, u dobrom raspoloženju, sa starom navikom da u takvom stanju dovodi pijane drugove. Zatvorio sam oči i pravio se da spavam. Otac je otišao u sobu i probudio majku:

- Budi se Senka, večeras je Naser sa ruske prešao na američku stranu!

Majka je ustala i činilo se da je kraj nje stajalo bure bijelog vina, a ne njen muž. Bila je stroga prema njemu. Nije uzimala u obzir brige malog čovjeka za veliku istoriju. Trudila se da ja ostanem izvan magistralnog istorijskog puta:

- Ne galami! Probudićeš dijete, rano ide u školu, ludače jedan! Pa je li sve mora biti politika, hoće l’ zbog toga propasti svijet?

Otac je rekao:

- Mislim da je ozbiljno poremećena ravnoteža u svijetu, daj mi da pijem.

- Izlazite napolje obadvojica, probudićete dijete.

- Šta ti predlažeš? - čovjek sa kozijom bradom pitao je moga oca, a ovaj je rekao:

- Predlažem, kad već ne možemo da promijenimo svijet, da promijenimo kafanu.

- Izlazite napolje! - šaputala je majka i bila uvrijeđena jer je otac našu kuću poredio sa kafanom.

Otac me poljubio, nije znao da ne spavam, a njegov drug je neprestano postavljao isto pitanje:

- Šta ti predlažeš, Murate?

FATALNA PROMAJA

Čovjek je ustao sa stolice i, teško održavajući ravnotežu, zaplesao kao Čarli Čaplin u filmu „Potjera za zlatom“. Na kraju je izgubio ravnotežu i zakačio jarbol na „Titaniku“. Gledao sam to škiljeći kroz oba oka i bio spreman da se, kao Muftić, golman FK Sarajevo, bacim za „Titanikom“ i spriječim katastrofu. Zatresao se čitav brod i krenuo da padne, a on ga je sa patosa uhvatio za trup. Dok je vraćao moj brod na radio, rekao je:

- Ne daj bože da se desi drugo potapanje „Titanika“.

Odahnuo sam sa ivice kauča i zavukao se pod deku da me čovjek sa kozijom bradom ne vidi. Taman kada je izgledalo da neće doći do daljih komplikacija, čovjek sa kozijom bradom je stavio tačku na priču o mom „Titaniku“. Izlazeći, zalupio je kuhinjskim vratima, a vibracije su preko tankog zida socijalističke gradnje prenesene na radio, a sa radija na brod. Od toga se moj „Titanik“ srušio, slomio jarbol u padu, ljepilo od brašna se pokazalo kao nedovoljno čvrsto da drži palubu. Ispred mojih očiju se rušio svijet. Dugo sam te noći plakao i, na kraju, rekao:

- J.... ti socijalističku gradnju.

(Nastaviće se)