Budi makar De Sika

U FELJTONU objavljujemo delove iz knjige Emira Kusturice "Smrt je neprovjerena glasina", u izdanju Kompanije "Novosti", koju možete kupiti na kioscima

* * * * * * * * * * *

VRAĆALI smo se iz kina "Radnik" u kome se prikazivao film "Najduži dan". Film je trajao tri sata i trideset minuta. Svi su pričali o tome da li je to najduži film snimljen u istoriji filma. Prolazili smo pokraj kina "Sutjeska", ulicom Goruša. Zaostao sam zbog premjeravanja ove ulice koja se dizala do Crnog vrha. Tristo trideset i šest stopa sam odmjerio od početka ulice do Adventističke crkve. Svijetlo je škrto osvjetljavalo betonske stepenice. Na tom stepeništu, sa licem u polusjeni, ležao je neki čovjek. Bio je nepomičan, a ja sam se uplašio i potrčao da pozovem Pašu. On se vratio, naslonio glavu na njegovo srce i rekao:

- Smrz'o se Klerk Gebl.

Bosna ekspresom, pred zoru, iz Beograda u Sarajevo stigao je moj otac. Raspakovao je stvari i neke pantalone stavio pored mene na kauč. Poljubio me, a ja sam se pravio da spavam, iako mi je srce lupalo kao da trčim. Otac je razvezao kravatu, skinuo sako i uputio se ka frižideru. Kada je izvadio šerpu sa hladnim ručkom, ja sam mu rekao kroz suze:

- Vidio sam mrtvog čovjeka!

On je stavio šerpu sa sarmama na šporet, da se zagriju, sjeo pored mene, i šapatom me umirio:

- Smrt je neprovjerena glasina, sine moj.

Gledao sam u oca zbunjeno. On se nasmijao i dodao:

- Niko od nas nije bio mrtav, pa da provjeri kako uistinu stoje stvari sa tom smrću. Nego, pusti to. Tetka Biba se vratila iz Varšave, pa te pozdravlja i šalje ti farmerke "levi štraus".

Široko otvorenih očiju gledao sam u oca, držao u ruci svoje prve farmerke i brzinom Gagarina koji se kreće vasionom, povjerovao u priču o smrti kao neprovjerenoj glasini.

- Kako je tetka Biba? - pitao sam oca dok mi je on kuhinjskom krpom brisao suze.

- Kako će biti?! Vratili su se iz Varšave i, možeš misliti, u terazijskom stanu zatekli Rajnvajnove! Dogovor je bio da im čuvaju stan dok nisu tu, ali da se, po njihovom povratku, odmah isele. Izgleda da im se, preko svake mjere, svidjelo stanovanje na Terazijama, a Biba se plaši da ih nikakva sila neće deložirati!

- Kako neće, šta radi tetak Bubo?

- On?! Boli njega dupe, sa generalima igra tenis svakog dana na Dedinju, a moja sestra pojede svoje živce.

Devetnaestogodišnji mladić krenuo je 1974. iz provincije na studije režije na Akademiju lijepih umjetnosti u Pragu. Odlazak u majku gradova, kako su Česi nazivali Prag, nije bio samo putovanje u civilizovanu Evropu. Kraj mog života u roditeljskoj kući majka je preživljavala kao sudbinu, a njena ideja o tome da školovanje vodi ka životnom uspjehu bila je snažnija od tuge.

Još tada sam znao da nije bilo upornosti naslijeđene od Senke, ništa ne bi bilo ni od moje umjetnosti. Senka je pronašla način kako da oduči stanare od krađe sijalica iz stubišta i lifta. Na sijalice je lijepila trnje skinuto sa ruža. Tako je zgrada Kate Govorušić 9a bila jedina u cijeloj ulici, gdje je u liftu uvijek bilo svijetla. Nikada nije odustajala od svoga nauma moja majka, bez obzira na to koliko je trebalo truda da uloži. Kada sam ja bio u pitanju, uspjeh nije podrazumjevao svjetske nagrade i sve ono što se kasnije desilo. Otac je čitavu stvar drukčije vidio.

Govorio je:

- Ne moraš postati Felini, budi makar De Sika.

Majka je bila skromnija. Ona je bila spremna da sve učini, samo da ne ličim na lokalne dripce i da, kada već ona nije uspjela, ja završim fakultet. Pa šta bude. Otac je brinuo o drugim stvarima, značajnijim za čovječanstvo.

Dobiti pasoš u SFR Jugoslaviji nije bilo teško, a to je bila glavna potvrda da smo bolji od Bugarske, Rumunije, Češke. Još manje kada ti je otac bio pomoćnik ministra za informisanje. Kada sam, na očevu preporuku, na šalteru SUP-a predao papire sa slikom, pojavio se jedan omanji, ćelavi i kockasti tip. Često sam ga viđao na Koševu kada je igralo "Sarajevo". Promolio je glavu preko službenice koja je pregledala papire, i namignuo. Tiho me zamolio da se vidimo u njegovoj kancelariji.

Kada sam pokucao i otvorio vrata, kockasti je ponudio kafu uz osmjeh:

- Ako dečko voli, može i nešto žešće.

Insistirao je na tome da mu je izuzetno drago što, konačno, Sarajevo ima mlade koji studiraju vani:

- Vala, dosta više i tog Beograda, Zagreba.

Ali, naglo je promijenio raspoloženje:

- Ima svakakvog ološa koji nanosi štetu stabilnosti naše zemlje. Tito, gdje god se pojavi, izaziva veliko poštovanje "frampantno" uvažavanje!

Široko je otvorio oči, napravio pauzu. Nagnuo se preko stola i glasnim šapatom dodao:

- Tita samo četnici i ustaše mrze, naša emigracija u inostranstvu i domaći izdajnici! Dobro bi bilo da s vremena na vrijeme, kad si slobodan i vratiš se u Sarajevo, dođeš na kaficu. Ako čuješ, eventualno, neku stvar, neku monstruoznu konstrukciju protiv sistema, možeš se javiti i žicom.

- Naravno - izustio sam, i nepopijene kafe, sa pasošem koji je u međuvremenu donesen sa šaltera, otišao kod oca, u Izvršno vijeće.

Ljutito sam bacio pasoš na očev radni sto i rekao mu:

- Ovi tvoji hoće od mene da prave doušnika. Ja idem da studiram režiju, a ne policijsku akademiju.

- Ko? Šta? E sad ću da im jebem mater - rekao mi je bez oklijevanja otac.

Njegova sekretarica odmah je pozvala Jusufa Kamerića, sada već šefa sarajevskog SUP-a, a otac je rekao:

- Pa ne šaljem ja sina u Prag da studira za špijuna, majku mu ne jebem, nego za režisera! - ponosno je naglašavao "režisera", moj otac. - Nije vam dosta što ode u svijet bez stipendije, i što ja moram Senkino nasljedstvo da trošim, nego hoćete od njega dostavljača da napravite. Ne dam dijete!

- Smiri se Mutice, situacija je složena.

- Kakva situacija složena, Jusa, ne pričaj gluposti, pa nije situacija stare novine da može biti složena? Ostavite mi dijete na miru!

Pogođen agresivnim ponašanjem organa unutrašnje bezbjednosti, otac je došao kući naceflejisan. Sa njim je bio i taj Kamerić, a pijanstvo je bilo pred majkom opravdano.

- Opet si pio?!

- Jesam, kako neću, htjeli su od Emira da naprave doušnika!

- Ne pretjeruj Mutice, nije bilo baš tako!

- Ništa ja vama više ne vjerujem!

- Evo Senka, ako mi Mutica ne vjeruje, ti ćeš mi vjerovati! Dok sam ja na položaju, malog niko ne smije ni krivo pogledati!

Meni je taj Kamerić bio mio čovjek. On je prije policijske službe, kao direktor Komunalnog preduzeća, bivao naš domaćin u jedinom zatvorenom bazenu u Sarajevu. To je, u stvari, bila banja, koja datira još iz turskih vremena, kasnije pretvorena u malo kupalište.

Te noći je otac ispratio Jusufa Kamerića do Titove ulice i usput poveo našeg psa Piksija u šetnju. Taj ritual bio je česta pojava u očevom životu, ali je šetnja Piksija najčešće bila izgovor za daljnje noćne akcije. Obično bi otac, posle šetnje, vratio Piksija samo do ulaza, pozvonio Senki na sedmi sprat i viknuo:

- Senka, pozovi lift, idem ja da još malo protegnem noge!

Tako je majka sa viklerima otvarala vrata i gledala uplašenog psa koji je cvilio sa poda lifta firme "David Pajić". Ovaj put Murat je promjenio koncepciju. Stigao je sa psom do restorana "Kvarner". Pokušavao je da uđe u prodavnicu elektrodijelova i drmajući vrata, čudio se što je "Kvarner" zatvoren. U stvari, nije shvatao da je promašio ulaz uglednog sarajevskog restorana koji se nalazio pored "Elektrotehne".

(Nastaviće se)