Godina dve žalosti

STIPENDIJU od TV Sarajevo otac nikako nije mogao da izboksuje za mene. Tadašnji direktor, neki Kojović, nije znao kako da se oslobodi "plehane furune". Murat je pokušavao da ga ubijedi i razgovorom, a i preko prijatelja. Govorio je:

- On je glup. Ako je moje dijete položilo prijemni i primljeno između dvjesto pedeset kandidata iz čitavog svijeta, to nešto znači za Sarajevo i Jugoslaviju!

Kao član Saveza komunista Jugoslavije, Murat je znao kako da izrazi svoj altruizam:

- Kojoviću, ja ti to govorim zbog tvoje televizije, ne zbog mene. Ja ću, na kraju, školarinu platiti od ženinog nasljedstva.

Taj Kojović se nije razlikovao od drugih direktora jugoslovenskih televizija. Zanimale su ga spikerice i TV dnevnik. Takođe je pazio da se ne zamjeri nekom od političara odozgo. Jer bez vjernosti prema gore, ne bi bilo ništa od onoga dole, neposlušnost bi ga udaljila od spikerica. Zbog toga nije htio da rizikuje i da dodijeli stipendiju sinu Murata Kusturice, iako je logika obrnuto nalagala. Sve zbog toga što Murat nije bio na dobrom glasu kod Mikulića, šefa CK Bosne i Hercegovine.

Kojović nije znao kako da se oslobodi "plehane furune", ali je skovao plan i smislio kako da se osveti za uvrede koje mu je Murat, u nekom skupštinskom hodniku, izgovorio, kada je vidio da od moje stipendije nema ništa.

.Jedna od švalerki direktora Kojovića nije bila spikerica i radila je u očevom Sekretarijatu za informacije Republike Bosne i Hercegovine. Preko te osobe Kojović je pokrenuo priču o očevom muslimanskom nacionalizmu. U to vrijeme otkrivena je djelatnost "muslimanskih ekstre-mnih nacionalista", pa je Kojović shvatio da bi ta etiketa mogla efikasno da ugasi vatru u "plehanoj furuni". Ne bi morao da daje delikatna objašnjenja zašto nije dao stipendiju sinu pomoćnika ministra. Kada je švalerka čitavu stvar doturila u SUP, a predmet stigao na sto Jusufa Kamerića, on je Murata pozvao na piće u hotel "Evropu". Tamo su iz kancelarije direktora pozvali Kojovića, koji je za vrijeme dnevnika dežurao u svojoj kancelariji:

- Ti Kojoviću, smanji malo doživljaj! Ja sa Muratom dočekujem zore uz rakiju i meze, pa ti mogu reći, iz prve ruke, da on nije muslimanski nacionalista...!

"Furuna" se žestoko upalila i plamteći otela slušalicu od prijatelja:

- Zajeb'o si se Kojoviću, kretenu, ja sam srpski nacionalista. Dođi ovamo u "Evropu" da te naučim kako se biva Srbin, seljačino ona jedna iz trebinjske šume! Jeb'o te Todo Kurtović, koji te postavio tu, a ti njega! - izgovorio je otac rvući se sa Kamerićem, koji je pokušavao da mu otme telefonsku slušalicu iz ruku.

Stipendija nije dodijeljena. Pare zaostale od prodaje kuće iz Mustafe Golubića br. 2 spremljene su za skupu školarinu i život studenta u velikom gradu...

Hiljadu devetsto devedeset i druge umro je moj otac. Iste godine nestala je Jugoslavija, a poslije otcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije, na Prvom programu Francuske televizije, vijesti su počele rečenicom: "La Yugoslavie n'edžiste plus".

Maja, Dunja, Stribor i ja smo se, poslije dvije godine života u Americi, vratili u Evropu, sa idejom da živimo u Jugoslaviji i u Francuskoj. Francuska je zemlja u kojoj je, nakon Prvog svjetskog rata, u Versaju, stvorena prva Jugoslavija. Utoliko nam je teže palo to što je spikerica francuske televizije tužnu vijest izgovarala sa naglašenim entuzijazmom, ali i zbog toga što je odluka o životu u te dvije zemlje propala. Pošto više nije bilo Jugoslavije, ostalo nam je da živimo u Francuskoj, koja je sad bila saradnica u uništenju Jugoslavije. Da li su tu akciju pokrenuli Vatikan, Njemačka, na kraju i SAD? I to će biti jednoga dana otkriveno. Jedino što će, tada, taj podatak biti nevažan.

U predvečerje konačnog raspada SFRJ, februara hiljadu devetsto devedeset druge, Džoni Dep i ja bili smo u Sarajevu. Htio sam da na Jahorini napravimo filmski festival, nešto nalik beogradskom Festu.

- Kakav te festival spop'o, bježi odavde kud te noge nose! - govorila je moja majka.

U hladnoj kancelariji Ministarstva kulture Republike Bosne i Hercegovine čekali smo ministra toliko dugo da je Džoni dobio temperaturu. Ministar kulture, izvjesni dr Hasić je na kraju stigao i pružio nam svoju beživotnu ruku. Upitno je gledao u Džonija, misleći da je to neki od mojih Cigana.

- Nije ti Jahorina, bolan, dobro mjesto za festival, bolje idi na Bjelašnicu, na Jahorini stanovništvo ne voli da se kupa!

Ministar je htio da kaže kako na Bjelašnici žive Muslimani. Naravno da od festivala nije bilo ništa. Dva mjeseca kasnije počeo je rat u Bosni, a ministar je zbris'o u Švedsku.

Na početku snimanja "Arizona dream", po starom običaju, padao sam u depresiju. Što sam iz tog mučnog stanja izvučen, zaslužan je bio upravo Džoni. Poput najhrabrijih momaka sa periferije, kada je trebalo da prekorači crtu, učinio je to bez razmišljanja.

Moji nemiri nisu bili zaustavljeni. Često je rad na tom filmu prekidan, a na kraju sam pobjegao sa mjesta snimanja. Za mnom je organizovana potjera, možda najveća u istoriji filma.

Sve vrijeme Džoni je čekao rasplet, odbijao ponude drugih produkcija. Njegovo uvjerenje je bilo jasno: autora "Doma za vješanje" treba čekati da savlada psihološku krizu. Na kraju, film je završen, čak i nagrađen u Berlinu "Srebrnim medvjedom" za režiju. U Francuskoj i u Italiji napravio je dobar posao. Kasnije, kada je Džoni izgradio veliku karijeru, bio sam srećan. Malo kada se desi da se kralj Holivuda ponaša kao da je Indijanac sa Gorice, a ne Amerikanac iz Kentakija.

Na prvim demokratskim izborima Muslimani, Srbi i Hrvati pregazili su nas građane, koji smo vjerovali da je na Balkanu moguće biti samo građanin. Na kraju izbora Markovićevi reformisti, koje smo podržavali mi, partizanska djeca, bili su uništeni, a svi poznati, ono što se nazivalo gradskom rajom, zaklinjali su se da su glasali upravo za Markovića. U stvari, plašili su se da iskažu na koju stranu ih je srce odvelo.

Samo je jedan građevinski poduzetnik sa Pala, u kafani "Šetalište", pri piću, bio neizmjerno pošten. Pitao sam ga:

- Za koga si ti glasao Vukota?

On kaže:

- Burazeru, zatvorili me u onaj boks, ruka krenula da zaokruži reformiste, Kecmanovića i Sidrana, ali srce izdalo nalog da olovka ide na suprotnu stranu. Zaokružio sam Karadžića.

(Nastaviće se)