Ivo Andrić je moj heroj

U FELJTONU objavljujemo delove iz knjige Emira Kusturice "Smrt je neprovjerena glasina", u izdanju Kompanije "Novosti", koju možete kupiti na kioscima

* * * * * * * *

JEDINO mjesto u Sarajevu u kome su ratne priče gubile na težini i gdje su postajale manje opasne, bila je kafana „Šetalište“. Rat nikako nije dolazio na dnevni red i ozbiljno razmatranje u „Šetalištu“. Najpijaniji gost iz starije generacije je govorio:

- Šta ste se usrali. Otkako je svijeta i vijeka ljudi se tuku i jebu, ja ne mogu ni jedno ni drugo, ali bih volio da makar gledam, da me mine želja!

- Šta da gledaš, prvo ili drugo?

- Svejedno, nema tu razlike, sjediš i gledaš rat, polovka ispred tebe, naređaš gavrilovićke i travničkog sira i bog te veselio!

Naslovna strana lista „Vox“, na njoj karikatura Ive Andrića nabijenog na nalivpero, kao na kolac. Džoni Dep se nagnuo nad tu sliku i rekao:

- It looks like commercial add for horror movie?

Džoni se pitao zašto bi neko nobelovca probio perom?

- Why they treated him like this?

Nije mi bilo teško da objasnim ko je nobelovac i zašto je nabijen na pero:

- To je slika oživljavanja surovog načina na koji je glavni junak romana „Na Drini ćuprija“, Radisav, nabijen na kolac. On je rušio noću što su graditelji gradili danju. Gradnja mosta nije napredovala pa su, na kraju, Radisava uhvatili i nabili na kolac.

Andrić je moj heroj. Hrvat po rođenju, Srbin po opredjeljenju. Prišao je strani koja je najveći gubitnik na Balkanu. Pisac koji je jednako dobar kao i Tomas Man, a kada jedan mali narod ima takvu veličinu, to je znak da, barem u nečemu, ravnopravno stoji uz veću evropsku braću. Njegova burna biografija, između ostalog, kaže da je veliki pisac bio član organizacije „Mlada Bosna“, koja je u Sarajevu organizovala atentat na prestolonasljednika. On nije direktno umiješan u tu rabotu.

Doktorirao je u Beču, a taj doktorat je jedan od izvora mržnje kojom se napajaju bosanski Muslimani. U toj knjizi je, pored ostalog, napisano da se duhovni život u Bosni, za vrijeme turske okupacije, odvijao jedino u pravoslavnim manastirima. Andrić je bio ambasador Kraljevine Jugoslavije. Tito ga nije volio, ali ga nije dirao, ostavio mu je mjesto u književnosti Jugoslavije. Niko i nikada nije bolje poznavao ovdašnje ljude, niti je iko stigao do Andrićevih visina u demistifikaciji balkanskog čovjeka. On je jedini do kraja razumio taj dramatični trougao: islam, katolicizam, pravoslavlje, čije su ljubavi, kako je pisao, bile tako daleko, a mržnje tako blizu. Muslimani su gledali u Istanbul, Srbi u Moskvu, a Hrvati u Vatikan. Tamo su im bile ljubavi, a mržnje su bile tu, među njima. Rječju, čovjek genije.

„Vox“ je još prije izbora objavljivao da će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. „Duhovitost“ ovih mladića izazivala je osmjeh na licu predsjednika Bosne, Alije Izetbegovića.

- You can not call it funny!

- Ni ja nisam vjerovao da se duhovitošću može nazvati to što neko napiše da će ovaj drugi, pripadnik druge vjere i nacije, u novonastaloj državi postati građanin drugog reda.

- It’s scary man!

- Predsjednik Izetbegović se sa ovim „Vox“-om i Andrićem nabijenim na pero, slikao u reklamne svrhe, držeći ovaj broj lista u rukama, i uz osmjeh govorio: „Simpatično se šale ovi mladići...!“

Gledao sam kroz prozor ovog stana kako paradiraju likovi iz Andrićeve literature. Samo što na ovom platou nije demonstrirana dirljiva crta zajedničkog života i prijateljstva. Tu nije bilo one duhovnosti i topline stvarane u „Šetalištu“, koja je mogla da grije čitava naselja u Sarajevu.

Tik ispod prozora, zbog blizine izdavačke kuće „Svjetlost“, paradirala je bosanska elita, a ja sam ih zvao tutumraci. Sva tri naroda imala su svoje tutumrake i oni je trebalo da dokažu kako Andrić nije u pravu kada kaže da su ljubavi triju konfesija tako daleko, a mržnje tu pred nosom. Sada su tutumraci stajali raspeti između prošlosti iz koje su stigli i novog vremena koje je nametnulo demokratiju, ali i naciju. Djelovanje tutumraka je u novonastaloj nacionalnoj demokratiji trebalo da bude spasonosna formula izbjegavanja rata.

Pjesnici, recenzenti, urednici, akademici, spikeri, pjevači, kompozitori lakih nota, u Sarajevu nikada nisu svoj uticaj učinili jačim i važnijim od uticaja priprostih piljara, hodža, popova i mesara. Nikada njihova udruženja i akademije po snazi i uticaju, nisu dostigle snagu zračenja vjerskih obreda u džamijama ili crkvama, gdje su uspješno djelovali popovi i hodže.

Gledao sam tutumrake kako se vrzmaju oko bronzanih bista u parku ispred Petra Preradovića 1. Puše, sjede, mjerkaju biste Andrića, Selimovića, Kulenovića, Ćopića i pitaju se: „Đe sam ja u toj priči?“

Zamišljaju svoje biste, koje bi po mjerama novih vremena, a ta su vremena neumitno stizala, mogle dostojno da zamijene „izanđale“ velikane. Oni su veći dio posla već obavili. Dugi niz godina radili su na vlastitom usponu. Već su išalovali temelje za svoje postamente. Ostalo je još da zaliju beton. Šalung je išao na račun, sada već raspadnute, Titove Jugoslavije, a beton je trebalo da naplate od nacionalista. Uz malo sreće, i bronzane biste će neko za njih naručiti, pa da kao slavni pisci gledaju na Sarajlije bronzanim očima.

Transfer je učinjen u trenutku kada su iz izdavačkih savjeta, odbora, i ko zna kakvih „društvenih čuda“, stigli da svoju stručnost daruju novom sistemu. Jedino što im je nedostajalo, bilo je djelo. Uglavnom skribomani, oni su ova smutna vremena doživljavali kao šansu da se domognu statusa i nahrane svoju slabašnu, ranjivu dušu uspjehom po svaku cijenu. Pa makar i po cijenu rata. Svejedno u kojoj ulozi. Da li je trebalo da odglume žrtve ili da budu zločinci, nije bilo važno.

U tome je presudnu ulogu igrala njihova „dobrota“, pa su Ivu Andrića nazivali „pizdom od čovjeka“! (neka mi oprosti što ovo citiram) I, onako, usput, pripuštali mu, zahvaljujući vlastitoj dobroti, da je veliki umjetnik. Jer u slomu vrijednosti, u ratu, na ulici, bolje ti je biti dobar čovjek, nego dobar umjetnik. A to je, opet, najbolji put da se stigne, preko raščovječenja velikog umjetnika, do željenog cilja. Da se kasnije može slobodno reći:

- Ni njegova literatura, kada se bolje razmisli, nije bogzna šta.

Njihovim djelima su se radovali samo sarajevski glodari, miševi i pacovi, naviknuti na gomile obimnih pisanija koje su zbog loše prodaje brzo stizale u podrumske prostorije izdavačkih preduzeća. Ti ljudi koji su jedino glodare radovali, punim ustima su nazivali nobelovca huljom! Sve se, opet, završavalo na pitanju onog sjecikese Kere:

- Gdje sam ja u ovoj priči?

Odgovor je, kad su tutumraci u pitanju, bio:

- Nigdje!

Na velikom skupu u Foči, kojeg je organizovao SDA i gdje je bilo, kako su pisale novine, više od sto hiljada ljudi, masa je prijetila i mahala nekim sabljama. Učesnici koji su nosili uniforme Handžar divizije i tako oživjeli sjećanje na vremena kada su bosanski muslimani pomagali SS diviziju u propalom napadu na Moskvu, sada su zamahivali sabljama i prijetili Srbima osvetom za Muslimane koje su četnici poklali u Drugom svjetskom ratu. Navodno su bili spremni da sada oni kolju:

- Ne treba Srbe ovoliko da provocirate, najebaćete Miro! - rekao je Mladen Materić Mirsadu Purivatri.

- Ako mi dobijemo batine od Srba, ima i za to lijeka! - ispričao mu je onu moju priču iz kafane!

U Purivatrinoj podjeli uloga, Srbi su viđeni kako im u nastavku sljeduje dobra porcija batina od Amerikanaca. Tako sam i ja, konačno, shvatio, zašto je predsjednik BiH Alija Izetbegović izgledao kao čovjek koji se nije plašio gomile oružja koja je bila u posjedu JNA.

Na kraju razgovora, rekao sam Izetbegoviću da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić u priči „Pisma iz 1920“. Nije mu bilo drago da to čuje, a pomen Andrićevog imena je na njegovom licu izazvao jedva vidljivu promjenu.

Tek na hodniku, kada smo odlazeći iz stana njegovog sina, oblačili cipele, nije mogao da sakrije svoja osjećanja:

- Je li, boga ti, ti ono hoćeš da snimaš „Na Drini ćupriju“?

Ja mu velim:

- Mislio sam, ali je skupo, golema je to produkcija.

On kaže:

- Što to bolan radiš? U Andrića je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile.

Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao sam da Izetbegović ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što ipak, niko nikada nije dobio Nobelovu nagradu zahvaljujući mržnji. Onaj koji ružno govori o mojim herojima, nije mogao biti moj predsjednik.

Kraj